Prije zločinačke američke invazije na Irak, sretno i mirno sam živio, kao i sva moja iračka braća i sestre, u prelijepom gradu Adhamiji. Sve to se promijenilo nakon pada Bagdada. Američki tenkovi preplavili su Adhamiju. Američka vojska pretraživala je kuću po kuću, ulicu po ulicu, tražeći predsjednika Saddama Huseina. Svakodnevno su pretresali kuće i nasumično zatvarali bezbroj muškaraca. Jednog dana, dok smo moja braća i ja klanjali u historijskoj džamiji “Abu Hanifa al-No’man”, primjetili smo američki tenk parkiran samo nekoliko metara od glavnog ulaza u džamiju. Vidjevši to, nas nekolicina smo odlučili da porazgovaramo sa Amerikancima i zatražimo od njih da sklone tenka sa ulaza.

Parkirajući tenk na tom mjestu, Amerikanci su povrijedili naša osjećanja kao muslimana, i pokazali nepoštovanje prema našoj vjeri. Zbog toga sam odlučio da razgovaram sa Amerikancima, i da zatražim da pomjere svoje tenkove dalje od ove historijske džamije. Ova diskusija se desila u večer, 6.juna 2003.godine. Na nesreću, iste te noći jedan od tih tenkova je napadnut i spaljen, sa svima koji su se u njemu nalazili. Odmah nakon toga Amerikanci su počeli pretresati obližnje kuće. U 2 h poslije ponoći upali su u moju kuću. Pretražili su svaki kutak kuće i polomili svaki dio namještaja. Nisu našli nikakvo oružje niti eksplozive, ali bez obzira na to, odveli su mene i dvojicu moje braće u zatvor.

Amerikanci su me odveli u kamp Cropper, na aerodromu, gdje sam proveo 45 strašnih dana. Tu sam bio izvrgnut najužasnijim mučenjima koje bi iko mogao i zamisliti. Ono što su nacisti radili u II svjetskom ratu je ništa prema onome što su Amerikanci nama radili. Evo nekih metoda mučenja koje su koristili:

 

1. Skinuli bi nas dogola, vezali nas konopcima i prisilili nas da trčimo satima, pod užarenim suncem, a da nam ne bi dali ni kapi vode.

 

2. Stavili bi nas u velike jame te bi istresali ono što se nalazilo u njihovim pokretnim WC-ima na naše glave, a onda bi nas ostavljali  satima u tom stanju

 

3. Skidali bi nas dogola u sobama za ispitivanje. Onda bi uključili vrlo glasnu muziku i prisilili nas da plešemo satima. Kada bismo se onesvijestili, oni bi nas polijevali hladnom vodom, a kada bismo došli svijesti, oni bi nas vrijeđali i postavljali nam pitanja poput:“ Gdje je Sadam? Gdje su njegovi sinovi? Gdje je oružje za masovno uništavanje?“ Sve se ovo dešavalo pred očima mnogobrojnih američkih vojnika koji su uživali u tome. To smo znali po njihovom urnebesnom smijehu i luđačkom pijančevanju.

 

4. Održavali su trke u kojima bi vojnici svezali uže oko vrata iračkog zatvorenika, dok bi drugi kraj svezali oko svoje ruke. Vojnici bi tada vukli zatvorenike po zemlji. Jedan vojnik je držao štopericu i on je označavao početak i kraj „natjecanja“. On je bio sudac koji je odlučivao koji je vojnik pobijedio.

Nakon 45 dana mučenja u kampu Cropper, došla je naredba da nas premjeste u zatvor Bucca u Basri. Na putu do helikoptera, jedan od vojnika me jako udario kundakom puške. Ovaj udarac je prouzrokovao da mi lubanja pukne i izazvao je oštećenje mozga. Kada smo ušli u helikoptere, vojnici su me ostavili da krvarim i nisu mi ponudili nikakvu pomoć. Ostavljen sam da krvarim do aerodroma u Basri gdje sam se onesvijestio. Izbacili su nas iz helikoptera i ostavljeni smo na pisti 6 sati, bez hrane i pića. Vojnici su nas prisilili da sjedimo na asfaltu na velikoj vrućini. Asfalt je bio još topliji. Naredili su nam da se ne mičemo dok sjedimo. Zbog boli sam učinio mali pokret. Jedan vojnik me vidio i ponovo me udario po ozlijeđenoj glavi. Udarac je prouzrokovao novo krvarenje. Vidjevši to, neki britanski vojnici su došli do mene i pokušali su da zaustave krvarenje, ali nisu uspjeli.

 

Odlučili su da me prebace u jedan od njihovih medicinskih centara u luci “Om Koser“, blizu kuvajtske granice. Tu me je liječila jedna britanska doktorica. Onda su me Britanci vratili na aerodrom u Basri, gdje sam našao ostale iračke zatvorenike kako još uvijek čekaju. Dugo nakon toga, kuvajtski autobusi sa kuvajtskim tablicama koje su vozili kuvajtski vozači su došli i odvezli nas sve u iračku „Bastilju“, zatvor Bucca.

U zatvoru Bucca sam proveo 8 mjeseci, i moj Bože, bilo je gore nego u kampu Cropper. Amerikanci su nas životinjski mučili, na način na koji nijedan čovjek ne bi preživio, ali nas je Božija volja održala živim. Tamo su nas držali golima cijelo vrijeme, i na podnevnim vrućinama izvodili nas na sunce. Onda su nas tjerali da sjedimo u bolnim položajima, a ako bi iko pomaknuo svoju ruku ili drugi dio tijela, američki vojnici bi ga gađali gumenim mecima. Ovi meci su izuzetno bolni i mi smo vrištali.

Ostavljali su ožiljke na našim tijelima, koji bi nestajali tek za 6 mjeseci. Još jedan način mučenja je bio da sipaju ljuti, papreni začin koji se zove „Shatta“ u naše oči. Ovaj začin je kao chilli i nalazi se u tubi, iz koje su ga istiskivali u oči. Veliki broj zatvorenika izgubio je vid jer su ih opetovano mučili na ovaj način. Još jedan ponižavajući način mučenja jeste da nas izvedu vani, u zatvorsko dvorište, a onda izvedu nedužne iračke zatvorenice, koje bi zlostavljali i silovali, a nas prisiljavali da to gledamo.

Njihova ispitivanja su značila još više ponižavanja za nas. Proveo sam 8 mjeseci u ovom zatvoru i sva njihova pitanja su bila glupa i prljava kao ova:
–   Gdje kupuješ svoje namirnice?
–   Kada si imao seks?
–   Gdje kupuješ svoju odjeću?
Onda bi se vrlo glasno smijali nakon svakog pitanja. Također su puno proklinjali i psovali, na prljave načine koje ne možeš zamisliti, a da ne spominjem njihova perverzna i bludna skretanja sa zatvorenicima, koje ne želim da spominjem jer su protiv svakog ljudskog dostojanstva.

Nakon 8 mjeseci u zatvoru Bucca u provinciji Basra, premjestili su nas u drugi zatvor. Ovaj zatvor je bio u bazi „Imam Ali“ i provinciji Thi-Qar, a odatle su nas ponovo vratili u Bagdad u zloglasni zatvor Abu Ghraib. Tu smo doživjeli isti neljudski tretman i mučenja. Jedina razlika što su sesije mučenja održavane kao zabave, a pod tim mislim da su zatvorenici dovođeni u velike sobe gdje su svi čuvari i upraviteljica zatvora, Janis Karpinski i njeni pomoćnici mogli prisustvovati. Svi čuvari su bili bolesni i perverzni.

 

Moram napomenuti jednu važnu primjedbu vezanu za upraviteljicu zatvora Abu Ghraib, a to je da je lagala kada je rekla da nije znala ništa o mučenjima koji su se dešavali tamo. Ona je takođe prisutvovala „zabavama“ mučenja i pila dok se ne bi napila. Kako se sjećam pažljivo je posmatrala šta se sve događa i uvijek je to pratio veliki smijeh.

Nakon tri katastrofalna mjeseca u Abu Ghraibu, američka armija nas je obavijestila da ćemo biti pušteni jer nismo uradili ništa pogrešno. Puštanje će biti popraćeno sa našim pristankom da ne tužimo američku armiju. Odbio sam da potpišem ovaj sporazum i nakon toga oni su nas ipak pustili, one koji su potpisali i one koji nisu. Nakon godine i pol u zatvora bio sam slobodan; ali nisam više bio isti. Teški udarci u moju glavu oštetili su mi mozak i zbog toga sam paraliziran u desnu ruku, rame i nogu. Kao dodatak tome sada imam tremor.

Može li iko u svijetu da mi pomogne i da mi kaže zašto sam morao da doživim ovako životinjsko mučenje? Da li je to demokracija i sloboda koju nam gospodin Bush donosi? Može li mi iko pomoći?

Svjedočenje zatvorenika „A“ iz Adhamije za Iraqirabita-u
Iraqirabita/ Uruk.net/ Islambosna

Preveo: Crnileptir

 

Leave a Reply

*

captcha *