Crtanje i pokazivanje

1. Bošnjaci su narod.

2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više.

3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati = Hrvati.

4. Iako žive u državi koja se stoljećima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se ista nelogična logika, koja se kroz ovaj rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinističkim ciljem da se negira nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka, primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o građanima Srbije bismo govorili kao o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo građane Hrvatske nazivali Hrvatinci i Dalmatinci. Naime, i odrednica Bosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci, Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno određenje, zato što niti semantički, niti logički ne izražava nacionalno pripadnost. “Ali upravo to je i bio cilj njegovog uvođenja i forsiranja” – govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu insistiraju. “Upravo zato mi ćemo ga i ukinuti!” odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci, nego samo i isključivo za nacionalno određenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj nećete čuti da kaže kako u Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, već prema tome kako se sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci, ponajmanje pak Bosanci i Hercegovci, minotauri, kentauri… i druga čudovišta nacionalističke anti-bošnjačke mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjačkoj kulturi, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj umjetnosti, bošnjačkom slikarstvu, bošnjačkim planinama i bošnjačkim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom govoru medija i političkih figura o žrtvama masovnih zločina i genocida u Srebrenici, kada se umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, čovjeku dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, koliko Hercegovaca, i da li je uopšte bio ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su počinili zločine nad Bošnjacima, i branitelji njihovih zločina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zločini počinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava masovnih zločina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zločine prešutkivanjem nacionalne pripadnosti Bošnjaka, pobijenih upravo zato – i samo zato! – što su bili Bošnjaci! Znajte, zločinci i branitelji zločina počinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijaćemo ih kao Bošnjake, ali ih nećemo brojati kao Bošnjake! – neće proći dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka!

5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konačno, od nekih Crnogoraca koji, iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasičnu fatamorganu imaju opravdanje u činjenici da je ona direktna posljedica uma pomućenog bolesnim nacionalizmom, za čuditi se je i ibretiti, što čak i neki Bošnjaci, koristeći se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune besmislice, kao “svoju istinu”!

6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga:

a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda, prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoć u institucijama državne vlasti;

b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajedničkoj državi, inspirisani vjerovanjem da će odricanjem identiteta Bošnjacima, jače potvrditi, brojno uvećati i podići na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet;

c. važan moment bio je utemeljen i na očekivanju da će Bošnjaci, prihvatanjem tuđeg identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni indentitet i postati približni i drugorazredni, ako već ne pravi i čistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti nikakvim preimenovanjem – lekcija za tupoglavce! – mogu se promijeniti samo podaci i iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo, odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi, a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali drugo nego što su bili, kada su u džep stavili ličnu kartu sa promijenjenom oznakom nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treći, i nakon te verbalne transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu “Crnogorac musliman” ili “Musliman”, niti je prestao biti Bošnjak ni postao “Srbin” i “Hrvat”, time što su ga u svoju evidenciju upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto manji nego što su izgledali prije tog administrativnog čina promjene nacionalnog identiteta.

7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjački identitet, niti predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što:

a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati “gubitkom”. Kako kaže bošnjačka uzrečica: “Što visi, nek’ otpada!”, ili, uz Nietzsche-ovu riječ:, “Onoga ko ne može letiti, treba ostaviti da što brže padne”;

b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika među ljudima oduvijek bila u onome čemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko neće da progleda, ne treba mu silom vraćati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe.

8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a onda i hrvatiziranje – kroatiziranje – Bošnjaka iz onih područja Bosne koja su se nalazila u zoni aktivnog prisustva i djelovanja katoličke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne.

9. U svjetlu ovih činjenica jasno je da su takozvani “Bosanski Hrvati” mahom zapravo nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u određenom periodu asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi “Bosanski Srbi”, jednako tako su velikom većinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i nacionalno opredjeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja građana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveći procenat čine nekadašnji etnički Bošnjaci.

10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentičan narod na sopstvenim etničkim i kulturnim temeljima!

11. Počeci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od početka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo područje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je očuvati samostalnost Bosne i učvrstiti njenu moć. Posebno značajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja čuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je:

a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosančica;

b. na bosanskom jeziku;

c. država je imenovana imenom Bosna;

d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!

Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i čak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeća dva stoljeća kraljevina Bosna je sve više jačala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne uključivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brač, Hvar i Korčulu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske činjenice, uključujući i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveća otoka, kao i Bokokotorski zaliv, čine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom matičnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim blebetalima! A ono što su bili kadri učiniti prije osam stoljeća, Bošnjaci su bili kadri učiniti i sada, osam stoljeća kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu!

12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica, ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata. Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”, i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “čovjek” nigdje “čovek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, itd. Na najvećem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (praktično, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju učiti svoj književni jezik, koji je, kao što je već pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika. Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao “(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’.

13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe čiji pripadnici su u najvećem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom. Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešćih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, čuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da će i on lično, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaći: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni prijetnjom i ucjenom. Ni podmićivanjem i plaćanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke zadužio da mu to urade. Žiro račun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema pristupa.

 

Nastaviće se…

 

Autor: prof. dr. Ferid Muhić
Preuzeto sa: bosnjaci.net


Leave a Reply

*

captcha *