A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski, već prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu; lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tuđu vjeru primili, samo da glavu spasimo!

I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otuđili i sa našom bošnjačkom dušom nas zavadili, ali Allah dade i nađoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu pomoć, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što jesmo, iziđe iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima.

Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći

Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrijednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado!

Jedna od takvih “narodnih priča”, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču” među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama:

Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi!

Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazi narodne priče, koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti.

Domovina svih Bošnjaka

Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držato iz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete!

Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali!

O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pjevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!?

Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!

O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima

Treba odmah reći da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji Englez, Nijemac, Italijan, Turčin, ili čovjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti, jednostavno nikada neće dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbiće sa gnušanjem kao krajnju nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodičnog razgovora, diskusija među nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan račun polagati o tome ko sam, niti sam voljan pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa Bošnjacima je drugačije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci, a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom krivicom, nego zbog cijelog stoljeća gaženja, brisanja i poricanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, sistematski organizovanog i provođenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120 godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaći metodološki značajnu činjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno očiglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati! Jer, dokazuje se nešto o čemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logička zasnovana, neka pojmovna nejasnoća koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog razuma. Ono što je očevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu kartezijanski shvaćene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih činjenica iskustva), to se u principu nikada ne dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumačenja riječima, pojmovima i logikom, ove evidentne istine prosto se moraju “nacrtati”, kao što onome koji, gledajući s brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kuću, ne treba dokazivati da ta kuća postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom pokazati! Dakle, za one među Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto čuli ali teško shvaćaju, ili još teže prihvaćaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjećanjem sopstvenog bošnjackog identiteta, evo malo “crtanja”” i malo pokazivanja prstom!

Besjeda posvećena Reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, koji bdije nad Bošnjacima, budi ih i kazuje im ko su, šta su, i šta im je činiti, pravo i po duši…Reis_Ceric_i_Ferid_Muhic

Bošnjački nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom, izuzev u sasvim hipotetičkom kontekstu; ne više i ne drugačije nego onoliko i onako koliko i kako bismo se mogli hipotetički pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta Bošnjaka iz hegemonističkih, asimilatorskih, ideološko-političkih i drugih negatorskih, odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to pokušavaju i o njihovim “argumentima”, kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: “Neka puknu dušmani!” Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz neupućenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje noćnih lagarija, smišljanih po nacionalističkim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv Bošnjaka.

Slijedeći potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaći i prepoznati svoju kuću s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih stotinu godina, krenimo sa crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni “najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta” (dakle, ne može drugačije nego uz sasvim hipotetičku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) – ovdje podsjećamo na priznanje Davida Humea, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo sopstveni hipotetički skepticizam! – jednako tako ni najtvrdokorniji među osporiteljima bošnjačkog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta Bošnjaka!

Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju činjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrđuje nekakvo ćage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naučnim studijama!? Šta bi moglo više učvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pečatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politički dekreti završavaju u granicama interpetacije različitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znači da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moć. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zaključaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreći postojanje jednog čovjeka, još manje stvoriti ili poreći postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je riječ o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupućene!

Obaveza jasnosti zahtijeva polemički maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih činjenica na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati radikalno, znači otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijećenima i dobronamjernima među onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i nedvosmisleno da je Zemlja okrugla.

 

Nastaviće se…

 

Autor: prof.dr. Ferid Muhić
Preuzeto sa: bosnjaci.net


Leave a Reply

*

captcha *