Čak 81 posto Talijana smatra da mučenje nikada nije opravdano, što je ujedno i najviši nacionalni postotak, a na listi protivnika mučenja Talijane redom slijede Australci (75), Francuzi (75), Kanađani (74) i Britanci (72).

Izraelci su prilično tolerantni prema okrutnom zlostavljanju zatvorenika: 43 posto građana te zemlje podržava primjenu nekih metoda mučenja. Slijede Irak (42), Filipini (40), Indonezija (40), Rusija (37), te Kina (37).

Kineska metoda mucenja istezanjem
Kina je poznata po sistematskom mučenju sljedbenika Falun Gonga, pokreta kojemu navodno pripada više od 100 milijuna ljudi širom svijeta. Među metodama mučenja su, među ostalima, grupna silovanja, prisilni abortusi i silovanja električnom palicom, oštećenje pluća tubom gurnutom kroz nos, prisilno gutanje izmeta i urina, istezanje udova i oštećenje unutarnjih organa, utapanje u kavezu obloženom čavlima i spuštenim u vodu do grla zatočenika.

UN je nedavno upozorio da Konvenciju protiv mučenja ne poštuje većina zemalja svijeta, uključujući i zemlje Europske unije, unatoč deklarativnim osudama te okrutne prakse koje redovito šalju šefovi država i vlada. Zatvorenike u Iraku mučili su britanski, danski, njemački i nizozemski vojnici ili vojni istražitelji, a sudski procesi uglavnom su se pokretali tek nakon objave šokantnih fotografija u medijima.

Veliku pozornost javnosti prošlog tjedna izazvao je i zahtjev za istragom protiv Donalda Rumsfelda, sada već bivšeg američkog ministra obrane, zbog njegove zapovjedne odgovornosti za mučenja zatočenika u zatvorima pod američkom administracijom u Iraku, Afganistanu te na Kubi.

Ukoliko njemačko tužiteljstvo usvoji zahtjev skupine međunarodnih pravnih stručnjaka, Rumsfeld će u toj zemlji postati lice s tjeralice. Njemački zahtjev za pokretanje istražnog postupka zbog zapovjedne odgovornosti Donalda Rumsfelda za mučenja zatvorenika podržali su i svjetski nobelovci. Među njima se nije našao i Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir, koji bi zbog odgovornosti za masakre proistekle iz operacije Kondor bio priveden na ispitivanje u Francuskoj, Brazilu, Španjolskoj, Čileu i Argentini, kada bi, kojim slučajem, stupio na tlo tih zemalja.

 

Mucenje u Abu Ghraibu
Prvi zahtjev za istragom Rumsfeldove odgovornosti, utemeljen na univerzalnoj sudskoj nadležnosti njemačkog zakonodavstva, podnesen je 2004. godine, nakon što su slike mučenja iz Abu Ghraiba obišle svijet. Njemački savezni tužitelj odbacio je zahtjev zbog nedostatka dokaza da Sjedinjene Američke Države same ne čine ništa po pitanju utvrđivanja odgovornosti za zlodjela.

Novi zahtjev obuhvaća 14 potencijalnih optuženika: osim Rumsfelda, na listi su bivši čelnik CIA-e George Tenet, aktualni državni tužitelj Alberto Gonzales, ali i nekoliko niže rangiranih pravnih stratega ‘rata protiv terorizma’. Najozloglašeniji među njima je John C. Yoo, profesor prava na Berkeleyju i predvodnik inicijative za odbacivanje Ženevskih konvencija, koja je izazvala nevjericu međunarodne zajednice.

‘Legalizacija’ mučenja u Americi provedena je tako što su zatočeni osumnjičenici za terorizam kategorizirani kao ‘nezakoniti neprijateljski borci’ i time stavljeni izvan jurisdikcije Ženevskih konvencija koje štite prava dviju kategorija stanovništva: civila i ratnih zarobljenika.

Nova američka kategorija utemeljena je na definiciji Afganistana kao ‘propale države’, te je obuhvatila ne samo talibane i članove Al Kaide, već i njihove navodne pristaše. Time su ne samo građani te zemlje, već i svi oni koji se mogu, ali i ne moraju neposredno povezati s ekstremističkim pokretima – nedostatak preciznih kriterija za uhićenje ne igra nikakvu ulogu – izloženi riziku utamničenja na neodređeno vrijeme, uskraćivanju odvjetnika i ostalih međunarodno priznatih mehanizama pravne zaštite.

Amnesty International upozorio je, primjerice, da je više od 85 posto zatvorenika iz Pakistana i Afganistana u Guantanamo stiglo u razdoblju kada je nagrada za njihovu predaju Amerikancima iznosila oko 5 tisuća dolara.

Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a suprotstavilo se takvom ‘lijeku’ za nacionalni poremećaj koji je zahvatio Ameriku nakon 11. rujna, ali je pravna bitka s Bushevim savjetnicima unaprijed izgubljena.

‘Zašto je tako teško razumjeti da postoji kategorija ponašanja koja ne spada u pravni sistem? Tko su bili gusari? Oni se nisu borili na strani neke nacije. Tko su bili trgovci robljem? Nekim je lošim ljudima u povijesti bila uskraćena pravna zaštita. Ukoliko ste bili nelegalni ratnik, niste zaslužili zaštitu ratnih zakona… Jednostavna klasifikacija na civile i vojnike nije ispravna’, izjavio je Yoo.

Tom Parker, bivši britanski obavještajac iz MI5 i predavač na Yaleu, navodi da je britanska vlada, nakon što je godinama mučila pripadnike IRA-e, zaključila kako su ti zatočenici ionako ‘bezvrijedni’. Parker tvrdi da su klasične metode špijuniranja, kao što je ubacivanje ‘krtice’ u grupu ili prisluškivanje, daleko učinkovitije od mučenja.

Britanski vojni istražitelji prekrivali su glave osumnjičenih članova IRA-e i izolirali ih od bilo kakvog zvuka. Procjenjuje se da žrtve ove metode mučenja počinju halucinirati nakon svega 40 minuta. Ta metoda kombinirala je tehnike koje su još uvijek u upotrebi, uključujući prisiljavanje zatočenika da dugo ostaju u tzv. ‘stresnim položajima’, što pomaže njihovom psihičkom slamanju jer ‘preuzimaju odgovornost’ za vlastite patnje.

‘Amerikanci sada čine ono što su Britanci činili u sedamdesetima, kada su kršili ljudska prava zatvorenika. Time se stanje samo pogoršalo. Većina zatvorenika vratila se terorističkim aktivnostima. Završit ćete tako što ćete radikalizirati cijelu populaciju’, upozorio je Parker Amerikance.

Razmjeri i posljedice američke antiterorističke strategije predmet su međunarodnih rasprava i izvještaja uglednih organizacija za zaštitu ljudskih prava, koje se nadaju da će novi sastav američkog Kongresa doprinijeti zaustavljanju širenja ratnih zona.

Očekivanje da će demokrati okončati daljnju institucionalizaciju ratnih zločina koje u ime ‘širenja demokracije’ provodi Busheva administracija proizlazi iz deklarativnog poštovanja međunarodnih standarda za vrijeme vladavine Billa Clintona. Uzme li se, međutim, u obzir činjenica da su upravo u tom razdoblju procvjetali tajni programi Amerike za ‘izvoz zatočenika’ i njihovo mučenje u trećim zemljama, optimizam gubi na snazi.

 Ejmen el-Zawahiri

Egipat je, primjerice, još 1995. godine prihvatio američki prijedlog da se osumnjičenici, koje će SAD loviti po svijetu, ‘tretiraju’ u njihovim zatvorima. Egipatska vlada, koja jedva kontrolira utjecajne islamističke skupine u vlastitom dvorištu, nije htjela propustiti priliku da kući vrati odmetnute sinove poput Aymana al-Zawahirija, desne ruke Osame bin Ladena i jednog od najtraženijih ljudi današnjice. Taj egipatski liječnik stavio se u službu radikalnog islama tek nakon što je prošao torturu u egipatskom zatvoru, gdje je strpan za vrijeme masovnih uhićenja koja su uslijedila nakon ubojstva egipatskog predsjednika Sadata.

Osumnjičeni teroristi najčešće se prebacuju na tajna odredišta u Egiptu, Siriji, Jordanu i Maroku, zemljama poznatima po osobito svirepim metodama mučenja, koje i sam američki State Department proziva zbog kršenja ljudskih prava. Opravdanje za slanje zatočenika u ove zemlje administracija nalazi u nepreciznim odredbama UN-ove Konvencije protiv mučenja, prema kojoj se zabrana izručivanja odnosi samo na one slučajeve u kojima postoji ‘utemeljeno uvjerenje’ da će zatvorenik biti mučen u zemlji izručenja.

Eksplozija automobila-bombe u Rijeci 1995. godine, u kojoj je atentator poginuo, a dvadesetak je osoba ozlijeđeno, izravna je posljedica tog američko-egipatskog dogovora. Atentat je bio osveta za uhićenje Talaata Fouada Qassema, bjegunca iz Egipta čija ga je vlada osudila na smrt zbog navodne umiješanosti u ubojstvo egipatskog predsjednika Sadata. Hrvatska policija predala je Qassema američkim agentima, koji su ga prebacili u Egipat.

Albanija je pak zaslužna za ubojstvo i izručenje nekolicine osumnjičenika koji su navodno bili u kontaktu s Al-Zawahirijem. Uhićeni muslimanski ‘militanti’ prebačeni su na ispitivanje u Kairo. Dvojica su obješena, a preživjeli je naknadno svjedočio o mučenjima električnim šokovima kroz genitalije. Islamistička Fronta za džihad zaprijetila je da će se zbog te operacije osvetiti na ‘Amerikancima razumljiv način’, a dva dana nakon te prijetnje u zrak su odletjele američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, pri čemu je živote izgubilo 224 ljudi.

Bio je to krvavi uvod u novi milenij, kad su se brojnim zemljama s dugom tradicijom mučenja kao što su Kina, Turska, Egipat i Sjeverna Koreja, javno pridružile i Sjedinjene Američke Države, koje su odbile zahtjev UN-a da zbog mučenja zatvorenika zatvore bazu u Guantanamu. U međuvremenu, svega četrdeset od preko 600 detektiranih američkih zlostavljača osuđeno je zbog sudjelovanja u mučenjima, a niti jedan časnik još uvijek nije odgovarao na temelju zapovjedne odgovornosti.

 

MUČENJE – RJEČNIK FRAZA

Manipulacije u okolišu
Izlaganje zatočenika ekstremnim temperaturama

Prisilno brijanje
Osobito ponižavajuće za zatočenike muslimanske vjeroispovijesti

Sklonost samoozljeđivanju
Objašnjenje američke Vlade za samoubojstva zatočenika u Guantanamo Bayu

Dolje ponos i ego
Tehnike kojima se slama samopoštovanje zatočenika

Legalne otmice
Otmice osumnjičenih terorista širom svijeta i njihovo izručenje trećim zemljama. Izvanredna predaja termin je za posudbu osumnjičenika zemljama u kojima se provode mučenja

R2I (Resistance to Interrogation) – otpor ispitivanju
Sistem obuke britanskih specijalaca, koji svlače zatočenike do gola i seksualno ih ponižavaju

Uskraćivanje osjeta
Zatočenicima se onemogućava gledanje i slušanje

Potapanje
Guranje glave osumnjičenika pod vodu i simuliranje utapanja prolijevanjem lica prekrivenog celofanom, što SAD, potvrdio je američki potpredsjednik Cheney, ne smatra mučenjem

Rumsfeldov proces
Prebacivanje zatočenika iz vojnih objekata u prostorije CIA-e, kamo je zabranjen pristup djelatnicima Crvenog križa

 

Silvana Srdoč

 

Preuzeto sa T-Portal

Leave a Reply

*

captcha *