IslamBosna.ba- Kada bi naše nane i pranane vidjele koliko obaveza današnje majke sebi zacrtavaju, pomislile bi da smo poludjele.

Otkada biti dobra mama znači provoditi dane osmišljajući aktivnosti za djecu, starati se da im sobe izgledaju kao Ikein Pottery Barn iz dječjih časopisa, te ih odijevati u kitnjaste kombinacije u kojima se sve međusobno slaže?

Nimalo ne vjerujem da današnje majke više vole svoju djecu nego što su naše pranane voljele svoju. Mi samo imamo potrebu da to dokazujemo kroz smiješno skupe tematske rođendanske zabave sa cupcake-ovima domaće izrade sa 18 vrsta glazura i previše razmetljivim poklonima.

Nekoliko godina sam i sama bila uhvaćena u model roditeljstva “sve što možeš ti, ja mogu bolje”, koji zahtjeva pretraživanje Pinteresta za najboljim idejama, njihovim besprijekornim sprovođenjem u djelo, a zatim dijeljenja tih fotografija kao dokaza strancima i prijateljima na blogovima i Facebooku.

Odjednom mi je sinulo: Nije potrebno da djetinjstvo naše djece pravimo čarobnim. Djetinjstvo je samo po sebi čarobno, čak i kada nije savršeno. Moje djetinjstvo nije bilo savršeno i mi nismo bili obogaćeni maštarijama, ali moji rođendani ipak su bili sretni jer bi mi došli prijatelji. Stvar nije bila u rođendanskim kesama, savršenim ukrasima niti bilo čemu takvom. Bušili smo balone, trčali po dvorištu i jeli tortu. Jednostavno. Ali kad se osvrnem na ta vremena, bila su čarobna.

Praznici. Sa četvoro djece i ograničenim primanjima, moji roditelji su možda kupovali po dva poklona po djetetu. Na polici nije tokom cijelog mjeseca stajao patuljak  koji je pratio naše aktivnosti i nije bilo zapadanja u nevolje vrijedne fotografisanja. Nije bilo posebnih prazničnih pižama. Vrlo malo ukrasa, ako ih je uopće i bilo. Nismo čak pravili ni keksiće. Ono što je to doba godine jednostavno činilo posebnim, za mene kao dijete, bilo je gurkanje u istom krevetu sa mojom braćom dok nam se činilo da čujemo Deda Mrazove irvase na krovu. Bilo je jako zabavno dok smo pokušavali da ostanemo budni, smijali se zajedno i jednostavno zamišljali naredno jutro.  Bilo je čarobno. Nisam osjećala da mi bilo šta nedostaje.

Ne sjećam se da sam ikada sa roditeljima imala zajedničke kreativne aktivnosti. One su bile nešto čime sam se bavila u vrtiću i osnovnoj školi. Jedine “kreativne aktivnosti” kojih se sjećam su one kojima se moja majka bavila u slobodno vrijeme. Brujanje njene šivaće mašine često me je uspavljivalo dok je ona staru odjeću pretvarala u ukrase za kosu koje bi prodavala ili dok bi krpila našu odjeću.

Kod kuće smo se igrali. Cijelo vreme. Nakon škole, hodali bi do kuće od autobuske stanice, ostavili naše ruksake i mama bi nas istjerala iz kuće. Trčali smo naokolo sa komšijskom djecom sve do večere. Vremena su danas drugačija i vrlo je malo nas koji se osjećaju lagodno dok im djeca švrljaju okolo, ali, čak i kada smo bili unutar kuće, igrali smo se našim igračkama i video igrama. Pravili smo tvrđave od deka. Gledali smo TV. Spuštali smo se niz stepenice na jastucima. Roditelji nisu bili dužni da nas zabavljaju. Ako bismo se usudili da kažemo te tri riječi ‘Meni je dosadno’, uvalili bi nam neki kućni posao.

Osvrnem se na ova vremena i nasmiješim se. Još uvijek mogu da se sjetim kako izgleda kada se bezbrižno zabavljaš.

Naši roditelji vodili su računa da nam bude toplo i da budemo siti, i s vremena na vrijeme osmislili bi neku posebnu aktivnost za nas (pizza petkom uveče je bila naša kućna tradicija), ali običnim danima bili smo prepušteni sami sebi. Rijetko su se igrali sa nama. Osim povremene kutije od frižidera pokupljene ispred obližnje prodavnice tehnike, nismo dobijali igračke mimo rođendana i velikih praznika. Roditelji su bili tu za nas u slučaju da nam nešto treba ili se desi neka nezgoda, ali nisu bili naš osnovni izvor razonode.

Danas, roditelji su zadojeni idejom da djeci koristi ukoliko smo im stalno pri ruci. “Šta ti treba, dijete moje drago? Kako da ti djetinjstvo učinim nevjerovatnim?” Ne možete da prošvrljate Pinterestom a da ne naletite na “100 ideja za ljetnje kreativne aktivnosti u kući”, “200 zimskih aktivnosti u kući”, “600 stvari koje možete da djecom da radite ljeti”, “14 miliona ideja za postavljanje prazničnog patuljka”, “12 milijardi strategija za dolazak Zubić vile”, “400 triliona tematskih rođendanskih ideja”.

Roditelji ne čine djetinjstvo čarobnim. Zlostavljanje i zanemarivanje ga mogu uništiti, naravno, ali za prosječno dijete, magija je nerazdvojivi dio djetinjstva. Posmatranje svijeta nevinim očima je čarobno. Za petogodišnje dijete, zima i igranje na snijegu su čarobni. Izgubiti se u igračkama na podu dnevne sobe je čarobno. Sakupljanje kamenčića i njihovo čuvanje u džepovima je čarobno. Hodanje s granom drveta je čarobno.

Nije naša dužnost da im svakodevno vještački stvaramo uspomene.

Ništa od ovoga ne negira važnost vremena provedenog kao porodica, ali postoji velika razlika između fokusiranja da budemo zajedno i fokusiranja na osmišljanje ‘aktivnosti’. Jedno je prisilno i zasniva se na unaprijed zacrtanom cilju dok je drugo mnogo prirodnije i opuštenije. Roditelji su sebi stvorili ogroman pritisak nastojanjem da svojoj djeci omoguće nematerijalna iskustva.

Rekli su mi da sam bila u Diznilendu kada mi je bilo pet godina. Ne sjećam se toga, mada sam vidjela izblijedjele fotografije. Ono čega se sjećam iz tog uzrasta je gusarski kostim koji sam ponosno nosila, branje šljiva sa drveta ispred moje kuće, namjerno izazvane poplave u bašti kako bih naučila da skačem s kamena na kamen i igranja sa mojim psom na kućnom pragu.

Nemam nijednu uspomenu sa odmora za koji su moji roditelji, vjerovatno mjesecima, štedjeli: odmor koji je najvjerovatnije bio prilično stresan. “Najmagičnije mjesto na svijetu” u mom djetinjstvu nije bio tematski park; to je bio moj dom, moje dvorište, to su bili moji prijatelji, moja porodica, moje knjige i moj unutrašnji svijet.

Kada od života pravimo veliku produkciju, naša djeca postaju publika i njihovi apetiti za zabavom rastu. Da li stvaramo generaciju ljudi koji neće moći pronaći ljepotu u svjetovnom?

Želimo li da naučimo djecu da je magija života nešto što dolazi kao divno upakovan poklon – ili da je to nešto što svako otkriva sam?

Detaljno planiranje specijalnih događaja, dnevnih kreativnih aktivnosti i skupih putovanja nije štetno za djecu. Ali, ako sve to činimo zato što osjećamo pritisak i mislimo da je to nužni dio nečije mladosti, vrijeme je da se preispitamo.

Djetinjstvo bez kreativnosti sa Pinteresta može biti čarobno. Djetinjstvo bez ijednog putovanja može biti čarobno. Magija o kojoj govorimo i koju očajnički želimo da naša djeca iskuse ne stvaramo mi i samim tim nije na nama da je pružamo kako nam se prohtje. Nju djeca otkrivaju u tihim trenutcima pored potoka ili ispod tobogana na igralištu, kao i u nevinom smijehu života koji je tek počeo.

Stalno slušamo o tome kako današnja djeca ne vježbaju dovoljno. A možda najneiskorišteniji od svih njihovih mišića je onaj za maštanje, jer tako očajnički pokušavamo da pronađemo recept za nešto što već postoji.

Napisala: Bunmi Laditan

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba