Slike su 2004. godine šokirale svjetsku javnost: nagi zatvorenik kojeg jedna žena u američkoj vojnoj uniformi vodi na uzici kao pseto. Ili jedan muškarac kojem je na glavu navučena kapuljača, kablovi na rukama. Ili piramida golih tijela – isječci iz svakodnevnice američkog zatvora Abu Graib. Američki vojnici koji zlostavljaju zatvorenika i pri tome se fotografiraju. Američki režiser dokumentarnih filmova Errol Morris tematizirao je ova zlostavljanja u svome filmu "Standard Operation Procedure". Za rukom mu je pošlo da zločinci progovore. Film je djelimično nepodnošljiv, i pogađa vas kao udarac. Film je precizan i uporan u istraživanju. I pokazuje normalnost američke politike

Piše: Rüdiger Suchsland

Ko pravi lijepe slike – taj laže. Ali znamo i da ko stvara ružne ‘‘realistične slike‘’, njemu još manje vjerujemo. Slike mogu biti pokušaj strategije prebrođavanja urađenog i učinjenog. Da se iste slike ugrade u igrani film, gledali bismo na njih drugačije, i – više bismo im vjerovali, što je samo po sebi paradoks. U svakom slučaju, ne bismo ih posmatrali kao pokušaj manipulacije. U toj dilemi nalaze se dokumentarci sličnog žanra, ne samo "Standard Operation Procedure". Postoje dvije mogućnosti da se piše o ovom filmu. Prva je koncentriranje na pitanje pod kojim uvjetima nastaje predstavljanje činjenica – odnosno ‘‘istine’‘? Ovdje film Errola Morrisa nudi dovoljno materijala. Ili može se koncentrirati na pitanje da li se uopće može pisati o prikazanom i da li se to treba pokazati. A to je tema ovog članka.

Sramota Zapada

Kino Zapada konačno bi trebalo da se posveti svojim aktuelnim ratovima. Ukočenost nakon atentata 11. 9. olabavila se već neko vrijeme, i u kina, nakon igranih, dolaze i dokumentarni filmovi. Oni nas pogađaju u srce našeg morala današnjice: ti dokumentarci govore iz perspektive zapadnog gledatelja, polaze od naših iskustava, i zbog toga su i deprimirajući, jer ne dopuštaju nikakav izlaz, nego beskompromismo otkrivaju našu sramotu s kojom zapadna društva gaze sopstvene principe – sloboda, jednakost, bratstvo, ljudska prava, antirasizam. Kako profesionalni posmatrači tako i publika sa velikim su zanimanjem iščekivali dokumentarni film  "SOP – Standard Operation Procedure", reditelja Errola Morrisa. Tema filma su mučenja i druga zlostavljanja Amerikanaca u tajnom američkom zatvoru Abu Graib. Iščekivanje se duplo isplatilo. S jedne strane, jer tema prodrijeva u srce trenutačnog stanja američke demokratije i jer tematizira našu šutnju u vezi s Guantanamom i drugim tajnim zatvorima. S druge strane jer je Morris najkasnije s filmovima "The Fog of War" (2003.) i "Mr. Death: The Rise and Fall of Fred A. Leuchter, Jr." (1999.) postao najvažniji reditelj dokumentarnih filmova koji se bave deficitima ‘‘američkog sna‘’. Njegovi filmovi su daleko mirniji i ozbiljniji u koncepciji nego filmovi Michaela Moorea i zbog toga ostavljaju dublji trag na gledatelja. Pored toga su temeljitije urađeni, nisu površinski i u svojoj kritici nisu ograničeni vremenom.

Nije sve poznato

Film je u neku ruku druga strana Morrisovog filma ‘‘The Fog of War“, koji tematizira priču jednog mladog vojnika koji je na vrhu piramide – on je drugi čovjek vojnog lanca zapovjednika – odmah nakon predsjednika. U "Standard Operation Procedure" protagonisti su osobe koje stoje na kraju lanca. Niski rangovi. I veoma mladi. I ovaj put Morris koristi isprobanu metodu kombinacije intervjua i dokumentarnih snimaka. U središtu filma nalaze se intervjui. Radi se o dokumentima od kojih vam se diže kosa na glavi. U zapanjujućoj opuštenosti, s rijetkom grižnjom savjesti, s ravnodušnošću i u najboljem slučaju tankim izvinjenjima začinjeni – bivši čuvari u Abu Graibu govore o vremenu kada su mučili ljude u tom zatvoru. Ophođenje prema zatvorenicima bilo je ponižavajuće, tortura nije bila iznimka nego pravilo. Uz to je dolazila i metoda ‘‘oštrog saslušavanja“. U pojedinim slučajevima zatvorenici bi umirali od same metode ili od nepružanja adekvatne medicinske pomoći nakon nje. Počinitelji su ovo znali, a s tim su i računali ili su naknadno pokušali da zataškaju. Drugi nivo filma posvećen je detaljnoj rekonstrukciji događaja. Velika je zabluda vjerovati da su svi događaji u Abu Graibu ‘‘odavno poznati“, i da je ‘‘marginalno“ ono što nije obznanjeno. ‘‘Nama poznate slike funkcioniraju u oba pravca“, kaže Morris. ‘‘Naravno da razotkrivaju zločine. Ali one su istovremeno kamuflaža.“ Jer navode novinare i istraživače na zaključak da je sve već viđeno i da nema neophodnosti da se dalje traži. I na zaključak da su krivci javnosti poznati. To je netačno. Pogrešna slika. Morris i njegov tim su dvije godine radili na istraživanjima za ovaj film. Zbog čega su fotografije urađene? I šta se događalo iza kamere? Ko su bili ljudi koji su slikali? Postoji mnogo više umiješanih u ovaj skandal nego što je to do sada poznato.

Sadizam i voajerizam iz srca naše kulture

Mnogo prostora u filmu Morris posvjećuje analiziranju slike, upoređujući kamere i perspektive. Sa energijom kriminalnog inspektora on na taj način stvara trodimenzionalnu sliku određenih situacija. U razgovoru Morris objašnjava zbog čega ih smatra ‘‘simboličnim slikama našeg vremena“. Po njemu su one svjedočanstva toga ‘‘šta će vizuelno ljudima ostati u sjećanju vezano za naše vrijeme“.

Zanimljiva su i njegova objašnjenja zbog čega slike baš tako izgledaju kako izgledaju; kakve asocijacije izazivaju kod posmatrača. Šta otkrivaju seksualne komponente u pogledu sadizma i voajerizma koji nisu bili samo dio Abu Graiba nego su sastavni dio naše kulture. Film tematizira i socijalno porijeklo počitelja; osoba koje u Americi zovu ‘‘white trash“ (bijelo smeće); od kojih američka vojska regrutuje najveći broj svojih vojnika: djetinjstvo u lošim uvjetima, nezaposlenost, ponižavanja u civilnom životu. Country muzika. Među njima je samo jedan crnac. U filmu on govori kako su zatvorenike htjeli mučiti muzikom: hiphop nije pomogao. Vremenom su zatvorenici počeli pjevušiti melodije. Ni heavy metal nije pomogao. Tek je country muzika bila uspješna. Kratki osmijeh protagoniste, ali vama kao gledatelju nije do smijanja.

Razonoda za počinitelje?

Kod gledatelja se može stvoriti utisak da se patnja ljudi u javnosti predstavlja na jedan bezobrazan način, što je svojevrsno drugo poniženje žrtve. Morris argumentira da su slike poznate javnosti i da je veće poniženje kada se zločini prešućuju. Možda će neko kritizirati da u čitavom filmu same žrtve ne dolaze do riječi. Ali to je zbog toga jer Morris nije mogao doći do njih.

Strah i poniženje su dozvoljeni

Uprkos pojedinim slabostima, film je dobro urađen, što svjedoči i ‘‘posebna nagrada žirija“ na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu. Metoda kojom je film rađen nije nova, ali je do kraja urađena dosljedno. Morris ne želi intervjuirati žrtve, on želi pokazati šta im je načinjeno – da bi koliko-toliko spasio njihov ponos. Kao kod mnogih režisera prije njega do riječi dolaze zločinci koji nesvjesno svjedoče sami protiv sebe. I to mu je uspjelo u filmu. Zločinci Abu Graiba, kao i nacisti u Aušvicu, pravdaju se time da su samo ‘‘vršili svoju dužnost“. I da su sprovodili naredbe.

Frapirajuće saznanje je to da su djelimično u pravu. Čovjek prosto ne može da vjeruje koje su metode trenutno dopuštene kao "Standard Operation Procedure". Juče, danas i sutra! Tu je slika zatvorenika ‘‘Gilligan“ koji stoji na kutiji, preko glave kapuljača, a na rukama mu žice. Prijeti mu se elektrošokovima. Ova slika postala je ultimativni simbol Abu Graiba – simbol torture i to je "Standard Operation Procedure". Pojam označava zvanično odobrene metode saslušavanja. Strah i poniženje su dozvoljeni. Zabranjeno je zatvorenike redati u formu piramide ili ih siliti na samozadovoljavanje. Dozvoljeno ih je satima svezane držati na kosturu kreveta i pri tome im na glavu stavljati prljav ženski donji veš. Tortura je zabranjena, pseudo-tortura nije.

Svakodnevna praksa američke politike

Postaje jasno: Abu Graib nije izuzetak, nego pravilo američke politike. Jedan drugi primjer za to opisan je u knjizi ‘‘Shock Doctrine“ autorice Naomi Klein. Samo jedan mali, slučajno izabrani dio američke sistematske politike torture i ponižavanja. Američke naredbe jasno sadrže povredu ženevskih konvencija. Ali malo koga to zanima, niti se takvo ponašanje sankcionira. Koliko god to ostane tako, američka politika sama po sebi je zločin. Da li nas iznenađuje da ima ljudi koji u američkoj administraciji vide neprijatelja cijelog čovječanstva i da u Abu Graibu nalaze opravdanje za takve zločine oni koji su iskreno sažalijevali događaje 11. 9.? Iznenađuje li da mnogi ljudi Bushu i Rumsfeldu priželjkuju boravak u američkim zatvorima ili da padnu u ruke ‘‘ustanika“?

Malo koji od odgovornih nadređenih bio je spreman za intervju, a ni jedan od njih nije do sada optužen. Film "SOP – Standard Operation Procedure" je tek početak. Daljnji materijal Morris će objaviti u knjizi – zajedno sa Philipom Gourevitchem, novinarom magazina The New Yorker. Morris kaže: ‘‘Film je samo vrh ledenog brijega. Iskreno govoreći, nadam se da će odgovorni biti kažnjeni.“ Film izvrsno ukazuje na psihogram unutrašnje sprege čuvara i američke vojske, pokazujući lice barbarske i sirove Amerike.

Njegovo djelo je više horor film nego dokumentarac.

Objavljeno: 1. 6. 2008 u online magazinu Telepolis

Leave a Reply

*

captcha *