Međutim, trendovi lijepog su stvar koja se nameće, pažljivo gradi i osmišljava. Kad pogledamo stare fotografije naših roditelja, najčešće nam izgledaju smiješni, a oni se hvale i brane da je baš ta frizura i da su takvi reveri bili apsolutni hit u njihovo vrijeme. Znači, oni su sebi i drugima tada bili “cool”, a nama danas nakaradni ili u najboljem slučaju, prevaziđeni.
Kada sam postala majka, po prvi put sam počela razmišljati o tome da će i moje fotografije nekad neko sa zanimanjem gledati. To me je natjeralo prvo da ih pregledam i neke od njih uništim. Onda sam ih sve prebacila u podrum, bojeći se, a i nadajući se donekle da će ih dokrajčiti vlaga i miševi. Kao utjeha i nova bojazan pojavile su se ove digitalne fotografije kojih možeš “štancati” do mile volje i nikad ih ne izraditi. To znači da mogu veoma lako otići u nepovrat i da se niko nikada neće smijati mojoj odjeći i stilu. Ali, od te mogućnosti me je u isto vrijeme obuzela i jeza, jer to bi značilo da će se za buduća pokoljenja izgubiti moj lik, a ta pomisao o “nestajanju” s ovog svijeta mi se nije nimalo svidjela.
E, tu dođoh do razmišljanja o smislu uljepšavanja i Ijepote. Uljepšavanje žene muslimanke u sebi nosi savršenstvo sklada i smiraja, kao uostalom i sve u islamu. Oslobađa je nepotrebnih tereta kojim je inače svijet opterećen, jer njena Ijepota se štiti i čuva za samo odabrane oči. Tu i tad Ijepota dolazi na svoje mjesto i svodi se na individualni doživljaj, a ne na mašinsku proizvodnju.

Svako od nas je jedinstven i neponovljiv u svojoj Ijepoti i kao takav je predodređen da se svidi onom koji je, opet u svojoj neponovljivosti, stvoren da je prepozna i voli. Kako je lijepo i jednostavno težiti da se svidiš samo jednoj osobi, a ne vascijelom dunjaluku. Koliko samo komšinica, kolega i koleginica, prijatelja i neprijatelja otpada u toj težnji da se svidiš. Kao da ti teret cijelog svijeta padne s pleća i svede se na jednostavnost odnosa s jednim čovjekom, tj. tvojim mužem.
Žene usmjerene na to da se svide i petom i desetom, nikada ne dođu do ove jednostavnosti, pa čak ni u starosti. Tu dođosmo do, na početku spomenutih, fotografija. Starije žene koje su bile lijepe i možda jednom u životu mislile da su došle do tačke kada su se svima sviđale, i komšinicama i kolegama i muževima i ženama, one se ne vole fotografisati, već uvijek kao džoker vade neke stare slike koje ih prikazuju u najljepšem svjetlu. U njihovom pogledu, dok posmatraju same sebe na tim fotografijama, može se prepoznati da i danas one sebe vide u torn davnašnjem svjetlu, nikad pomirene s neumitnošću starenja i smrti. Mnoge baš zbog te nepomirenosti s dvije najveće izvjesnosti ovoga zivota pokušavaju prevariti i izbjeći ono što ne može biti izbjegnuto. Podvrgavaju se plastičnim operacijama, i u svojoj starosti oblače one boje i krojeve koji im već decenijama ne pripadaju. Grčevito pokušavaju ostati u stadiju u kojem su bile najIjepše. Čini mi se da će svjedočanstvo takve starosti, koja imitira mladost, biti mnogo nakaradnija slika od prevaziđenih krojeva. Ako i budemo “ofirni” našoj djeci dok nas budu gledala na starim fotografijama, nadam se da će to biti zbog mode, a ne zbog nesklada između godina i zrelosti koje te godine od nas zahtijevaju.

 

Autor: Aida Begić Zubčević
Izvor: Semerkand

Leave a Reply

*

captcha *