IslamBosna.ba- David Nott radi u londonskim bolnicama St. Mary-a i Royal Mardsen ali posljednjih 20 godina također je volontirao za Crveni krst, putujući u ratne zone uključujući Bosnu, Irak a sada i Gazu.

Ovdje on opisuje prošli petak, koji je trebao da predstavlja prvi dan prekida vatre, i zašto je on riskirao svoj život kako bi pomogao ranjenim u Apokalipsi Gaze:

Prošlog petka je trebalo biti 72-satno primirje, ali u roku od dva sata, sve se poremetilo.

Na kraju sam proveo gotovo 12 sati u operacijskoj sali u eš-Šifa bolnici u gradu Gazzi gdje sam stacioniran. Bio je to težak dan.

Imali smo dijete, osmogodišnju djevojčicu, sa teškim povredama nastalim od eksplozije bombe. Imala je ranu u stomaku, leđima, grudima i debelom crijevu. Srećom uspjeli smo je spasiti.

Većinu operacija radili smo na djeci i mladim. Oni dolaze sa lomovima kao i sa velikim brojem otvorenih rana nastalih od granata i komadića zgrada.

U poslijepodnevnim satima, čuli smo da će bombardovati bolnicu. U to vrijeme sam operisao tako da nisam mogao ostaviti pacijenta. Bili smo samo kolega i ja. Obojica smo vrlo iskusni, tako da smo se skrivali u operacijskoj sali i ništa više.

U petak navečer operisao sam 25-godišnjeg muškarca koji je imao veliki broj povreda uzrokovanih eksplozijom bombe. Na žalost umro je na intezivnoj njezi šest sati nakon operacije. Rane su bile previše za njega.

Mi ne možemo znati odakle dolazi prijetnja od bombi.

Situacija je neshvatljiva, da budem iskren. Postoje i druge grupe koje se bore osim IDF-a i Hamasa, tako da prijetnja može doći sa bilo koje strane. Svjesni smo cijelo vrijeme bombi, stalno se čuje ‘tup, tup, tup’. Ali mi operišemo po cijeli dan, pokušavajući da spasimo živote i udove.

Lakše je biti hirurg, jer ste zaglavljeni u operacijskoj sali. Puno je teže mom italijanskom kolegi, dr. Mauro Della Torre, koji radi u hitnoj pomoći i prima svakoga ko dolazi.

Prije par dana 140 osoba je došlo za 20 minuta. On je bio na spratu i operisao, radeći treheotomije.

On kaže da je Hitna pomoć eš-Šifa bolnice ‘najhaotičnija na svijetu, ali još uvijek funkcionalna“.

Prije nekoliko dana svih sedam operacijskih sala je bilo zauzeto a operacije su se vršile i na kolicima na hodniku, poput operacije na čovjeku čija su ruka i rame bili razneseni.

No, bez obzira koliko to loše djeluje, ovdje svako dobija šansu da preživi. Nikome nije odbijeno liječenje, osim onima koji nemaju apsolutno nikakve šanse da prežive.

Prošla sedmica je bila poput Apokalipse. Bila je noć i rakete su dolazile sa mora, tenkovi su pucali i F-16 su bacali bombe svukuda.

Bilo je neopisivo, kao da smo u jednom od onih glupih Tom Cruise  holivudskih filmova.

Niko od nas nije mogao spavati, jer su se krevet, soba pa čak i kuća tresli.

To je bilo kao da su vam dani odbrojani. Osjećate da vam je život u opasnosti. Mogao sam te noći umrijeti .

Tokom primirja prošle sedmice palestinski Crveni polumjesec je dovezao 100 tijela do kojih nisu mogli ranije doći jer je bilo nesigurno. Pojedini su bili mrtvi već osam dana. Miris kojeg se nismo danima mogli osloboditi.

Da li će me to zaustaviti? Ne, daleko od toga. Problem je da se sutra može dogoditi nova Apokalipsa.

Zašto to radim? Zato je osjećam da mogu pružiti pomoć i podršku u očajnim situacijama.

Ali dok radite ovaj posao morate se u potpunosti odvojiti od onoga što se događa oko vas. Jer ako to ne učinite, nećete biti u mogućnosti da radite i učinite najbolje za  pacijenta. Za to je potrebno iskustvo. Možda  čudno zvuči, ali ono što ovdje radim se može uporediti sa mojim redovnim poslom. Svaki slučaj je isti jer u svakom pokušavate uraditi najbolje što možete za svog pacijenta. Operacija je drugačija, ali razmišljanje je isto.

Neki kažu da mora da je strašno. Ali nije – zbog toga što radite ono što je ispravno za povrijeđene.

Očigledno je da je raditi ljekarski posao u Londonu ili negdje drugo mirno i tiho . Ovdje u svakom trenutku možete umrijeti. Ali to je rizik koji nosite sa sobom ako smatrate da imate poziv, kako što je slučaj samnom.

Nemam ženu ili djecu, ili roditelje da brinu o meni. Mogao sam izabrati brak ali nisam to želio. Ovo je bio moj izbor.

Dogodile su se pojedine strašne stvari od kako sam ovdje. Prošle sedmice jedan šestogodišnjak je lutao ulicom, moguće da se radi ili o autizmu ili post-traumatskom stresnom poremećaju, i on je vrištao. Zvučalo je grozno,ali neko ga je svezao za drvo.

Međunarodni komitet Crvenog križa je razgovarao sa borcima  i dogovoreno je da vozilo Hitne pomoći palestinskog Crvenog polumjeseca dođe da ga spasi. Ali kada su krenuli da spase dijete tim je napadnut a vozač je ubijen.

Drugi put sam bio u bolnici kada je došlo 180 žrtava. Palestinski doktor je plakao, nekontrolisano jecajući.

Rekao mi je da su ga pozvali iz druge bolnice u sred noći zbog napada.

Jedna od žrtava bila je djevojka, negdje 19 ili 20 godina, izgubila je bebu i sestru.

Ovaj hirurg joj je amputirao desnu nogu, izveo vaskularne premosnice, skratio joj bedrenu kost i sredio stomak. Plakao je jer je to bila njegova sestra.

Ovdje ljudi strašno pate i to se mora zaustaviti.

IslamBosna.ba