Srpsko Okružno tužiteljstvo iz Bijeljine, koje zastupa tužiteljica Danica Stjepanović, optužuje nenu Fatu da je ispred pravoslavne crkve, zločinački podignute u njezinoj avliji, tri puta tukla popa Milana Milovanović, srpske vjernike i srpskog policajca Zdravka Uzelca – 3. maja 2002. godine na Veliki petak, 11. novembra 2003. godine i 4. aprila 2004. godine tokom proslave Svetog Jovana.

Pretučena pa tužena

A, ustvari, svaki taj put zlikovci su bespomoćnu nenu Fatu napadali u njezinoj avliji. U zadnjem napadu, 4. aprila 2004. godine, nezaštićenu nenu Fatu su pop Milovanović, njegovi ”vernici” i policajac Uzelac razbojnički istukli do besvijesti. U besvjesnom stanju stigla je do bolnice u Tuzli, gdje su joj ljekari satima spašavali život. Dok su se tuzlanski ljekari borili da spase život pretučenoj Fati, razbojnici, njezini napadači, pop i policajac, smislili su još jedan zločin – bespomoćnu i pretučenu nenu tužili su da je ona njih napala.

Crkva na Fatinoj njiviGlavni pretres po toj tužbi, koju je iskonstruiralo srpsko Okružno tužiteljstvo iz Bijeljine, održan je 14. marta u srpskom Općinskom sudu u Srebrenici. Historijska sramota srpskog pravosuđa kako je povratnica u Konjević-Polje

 ”Fata Orlović, rođena 1943. godine, Bošnjakinja, nepismena, nezaposlena, udova Šaćira, majka sedmero djece… učinila produženo krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne, i vjerske mržnje i razdora ili netrpeljivosti među narodima… svijećom udarila po desnoj ruci sveštenika Milana Milovanovića, te mu nanijela povredu…“, vjerovatno će, dok je svijeta i vijeka, ostati predmet pravnih šprdnji. Već prvo suočavanje sa optuženicom Fatom pokazalo je u kakve se budalaštine upustilo srpsko pravosuđe. Vještom advokatu, kakav je Fatin branitelj Fahrija Karkin, nije bilo nimalo teško da natjera prve svjedoke da javno priznaju svoje laži. Isto čeka i ostale svjedoke optužnice, pa neće biti teško dokazati neutemeljenost tužbe i oboriti je. Ali ostaje upitanost dokle će Bošnjaci trpjeti tako konstruirane pravne budalaštine a da za to nikada niko ne odgovara.

Fato, nisi više sama!

Sav onaj osjećaj jada i čemera, zbog laži i zločinačkih konstrukcija koje je morala slušati u sudnici srpskog Općinskog suda u Srebrenici, nestali su kada je nena Fata izlazeći iz sudnice ugledala masu Bošnjaka, koji su toga dana u Srebrenicu stigli iz cijele Bosne, da joj daju podršku, i kada je iz te mase čula poruke, a i snažno je to, kaže, osjetila u duši: ”Fato, nisi više sama!“

A dugo je i bila sama – osam godina, boreći se protiv zlikovaca koji nisu prezali ni od čega. Valjalo je to izdurati. Uprkos činjenici da protiv sebe imaju samu, ni od koga zaštićenu staricu, zlikovci su joj na razne načine zagorčavali, ionako turoban i težak, povratnički život. Nisu zazirali ni da je tuku, a onda i tuže.

Istinski primjer borca

Poslije prvog srebreničkog ročišta u sudskom procesu srpskih crkvenih i institucija vlasti manjeg bh. entiteta protiv nene Fate, očito je da ona više nije sama. Čak je u jednoj brzinskoj anketi, od gledateljstva jedne lokalne televizije, Fata Orlović proglašena najboljim bh. političarem! I ne samo to. Nena Fata postala je istinski primjer bošnjačkim političarima, intelektualcima, učenjacima i običnom puku kako se valja boriti za opće nacionalno, vjersko i kulturno naslijeđe, kako se valja boriti za Bosnu.

Stoga smo željeli da nenu Fatu Orlović iz Konjević-Polja malo pobliže upoznamo. I zarad nje, i zarad naših čitatelja.

Amanet svekra Hasana

Fata nam je ispričala da je rođena u bratunačkom selu Hrnčićima 6. avgusta 1943. godine, u porodici Šabana i Zlatke Husejnović. Imala je još dva brata i dvije sestre. Danas su joj živi jedan brat i jedna sestra. Tokom fašističke agresije na Bosnu dvadeset dvoje Husejnovića, Fatinih bratića i sestrića je pobijeno. U dvadesetoj godini života, 7. septembra 1963. godine, udala se u Konjević-Polje za Šaćira Orlovića.

Svekra, rahmetli Hasana, zapamtila je po mnogim dobrima, ali njegov amanet koji je ostavio sinu Šaćiru, kome je prije svoje smrti prepisao sav svoj imetak, da to čuva k’o oči u glavi, veli Fata, nikada neće zaboraviti, ali ni pogaziti. Da bi sačuvala svekrov amanet, veli, spremna je i život dati.

Među Orlovićima je sa svojim Šaćirom živjela sretno i zadovoljno, izrodila sedmero djece, tri sina i četiri kćeri.

”Živjeli smo tako sve do agresije 1992. godine“, sjeća se Fata, ”kada je na selo navalila morija. Ubiše mi Šaćira. Nas protjeraše, a imanje opljačkaše i razoriše. Iza nas su u Konjević-Polju ostale četiri kuće, moja i od moja tri sina. Sve su do temelja srušili. Najgore mi je što su u avliji moje kuće podigli i crkvu.”

Kada se ponovo vratila u Konjević-Polje, na svoje imanje, zatekla je sve razoreno i opustošeno, kuće porušene, u avliji crkva i srpske izbjeglice u cijelom selu. Svuda pustoš, jad i bijeda. Htjelo joj je, veli Fata, srce pući. Onakvo imanje, onakvo bogatstvo, sve propalo i opustošeno. Orlovići su od postanja uvijek bili imućni, cijenjeni, vrijedni i čestiti. Oni su i najstarija konjevička familija. Niko ne pamti od kada su tu, osim što se prenosi legenda da vuku porijeklo od Hamza-babe Orlovića.

”To što pop kaže da je tu bilo nekakvo crkvište, to je laž. Ja znam lozu Orlovića pet koljena unazad. Šaćir mi je jedno, svekar Hasan drugo, njegov babo Mustafa treće, djed Mujaga četvrto i pradjed Sulejman peto koljeno. A evo danas šesto su moji sinovi“, prisjeća se Fata i žali se da su joj, nemajući se gdje vratiti, sva djeca otišla u Ameriku, osim kćerke Hurije, koja je ostala s njom. Djeca su je opunomoćila da vrati njihovu očevinu, da je obnavlja i uzdiže.

Od koga god je tražila donaciju, nisu joj davali. Sama je morala da od ruševina svoje kuće, u čijoj avliji je i ona zločinački podignuta crkva, skrpi krova nad glavom. Kako će joj, kaže Fata, dati donaciju kad jedva čekaju da je odatle ponovo istjeraju.

”E, neće me istjerati s moga, dok sam živa, makar čitav ostatak život provela među onim ruševinama od moje kuće“, uporna je i odlučna nena Fata u nakani da čuva svekrov amanet i veli kako je doskora živjela i bez struje i bez vode.

Sama sebi izgradila vodovod

Tek prošle godine je uspjela, sinovi joj poslali donaciju, sama sebi izgraditi vodovod i dovesti vodu u kuću.

”Struje mi nisu dali dvije godine. Stub uz moju kući, struja priključena crkvi, priključena benzinskoj pumpi, ja nemam. Ja sam se žalila u Tuzlu. Velim, ako ne daju, ja ću sjeći. Bih osjekla stub da mi nisu dali“, uvjerljiva je Fata u svojim kazivanjima.

Kako se vratila na svoje imanje bori se da ukloni crkvu iz avlije.

”Što će njima crkva u Konjević-Polju kada tu nema ni jedne srpske porodice? Što će oni da dolaze iz Kravice, iz Drinjače, iz Milića i još daljih mjesta da se mole u toj crkvi, kad tamo imaju crkve? I što da se mole u mojoj avliji? Ne molim se ni ja u njihovim. Ja od njih ne mogu ni u svojoj kući ljudski svoje da obavljam, ometaju me, a on dođe iz Bijeljine da se tu, u mojoj avliji, k’o bajagi moli. E, ne dam! Ja samo tražim da nose crkvu na svoju zemlju, a oni mene optužuju kako sam ja zločinac, kako psujem Karadžića, Miloševića. Šta ću ja njih psovati! Pa jasno je meni, meni je 67 godina, da ovo rade popovi, da je crkvu u mojoj avliji napravio Kačavenda“, uporna je Fata i kaže da joj je dosada najteže bilo to što se vazda sama morala boriti. Stara žena, nezaštićena, a njih, uvijek, deseci razbojnika.

”Sama, i uvijek sama. Nisam se plašila. Dođem pred crkvu, kažem im da su bez pitanja ušli u moju avliju, oni me napadnu, istuku, svežu, otjeraju u policiju“, prepričava Fata svoje nevolje sa srpskim bezumljem, s posebnim sjećanjem na ”svetojovanovsko“ premlaćivanje koje je jedva i preživjela.

”Najprije mi je pop prijetio pištoljem i udario me po ruci, a s njim me je njih pedeset napalo. Blaško me je udario šakom u slabinu. Onda je došao i policajac Uzelac, psovao mi je mater i udario me šakom u slabinu, od čega sam se onesvijestila. Ubacio me je u auto, u kome su me, pred policijskom stanicom u Bratuncu, držali zatvorenu šest sati. Spasio me je Refik Begić. Zaprijetio im je da će zbog mene odgovarati, pozvao je hitnu iz Tuzle i tamo su me prebacili. Tek sam u Tuzli došla sebi. Sada taj isti policajac svjedoči kako sam ja taj dan istukla popa i normalno iz crkve otišla u svoju kuću. Vidiš li ti koliko oni mogu lagati! I nije ih nimalo stid“, čudi se Fata srpskom moralu i kaže da je taj dan pop doveo djecu iz Kravice u crkvu, pa se pita što će djeca iz Kravice u toj crkvi kad imaju svoju u Kravici, osim da nju provociraju, ili ih je, kako reče, pop želio poučiti kako će klati njezinu unučad.

Dodikova ”velikodušnost“

Nisu Fatini progonitelji uvijek bivali tako ratoborni. Znali su izigravati i velikodušnost nudeći joj basnoslovne sume novca za otkup parčeta njezine zemlje na kojoj su bespravno podigli crkvu.

”Došla mi je jedna Srpkinja i kaže mi: ‘Fato, mene su poslali, hoćeš li ti ono gdje je crkva prodati?’ Rekoh: ‘Neću, ne daj Bože, ne dam.’ Kaže ona: ‘Poručuje ti Dodik, daće ti srpska republika milion i po maraka za kuću i ono zemlje oko kuće i crkve.’ Opet ja njoj velim da ne dam. Sutradan je došao Dodik, on onda nije bio prisednik, i još jedan s njim. Dobar dan, dobar dan! Možemo li u kuću? Šta ćete mi u kući, ovdje se ne bi ni krava privezla gdje ja živim, govori šta hoćeš. I on meni kaže – jel’ ti dolazila ta i ta žena. Ja kažem jeste. Kaže, je li ona tebi šta govorila. Pa jes’ mi govorila da mi daje srpska republika milion i po maraka, i ja ne dam. Kaže Dodik: ‘Fato, srpska republika ti daje milion i po, a, ako ti je stalo za pare, evo ti i od mene milion maraka i neka crkva ostane’. Ja ne dam! Za mene je to običan papir. Ne dam ja moje avlije, što ti meni daješ pare? A ti kad imaš tolike pare, fino, nosi ovo iz moje avlije. On uveče, na televiziji, kaže da sam luda žena. Valjda što neću tolike pare. E, neću. Zar da ja za dva i po miliona maraka zločincima prodam kosti deset hiljada naših ljudi pobijenih u Srebrenici; zar da ja za ta dva i po miliona zločinačkih maraka prodam kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili; zar da im prodam kosti moga rahmetli svekra, koji je mome Šaćiru ostavio u amanet da Orlovićki imetak čuva k’o oči u glavi; zar da im prodam kosti desetine generacija Orlovića koji su stoljećima ukopavani u toj zemlji?“, s ponosom priča Fata i poručuje:

”Prava sam! Pred Allaha ću doći, ne bojim se! Ja bih samo željela da u mojoj avliji niko ne pogine. Jer zločini nama nisu u krvi. Želja mi je da crkvu nose iz moje avlije, drugo ništa neću. Čekala sam osam godina, više neću da čekam. Kažu da mi nađu čuvara da me čuva. Šta će meni čuvar, ja imam Allaha. Pa koga onda da se bojim? Ja mislim da sam na pravdi Allahovoj, ali i na narodskoj. Meni je jedan srpski mladić iz Milića nudio, kaže: ‘Nikad ti tako Fato nećeš crkvu ukloniti iz avlije. Daj meni hiljadu maraka, ja ću je minirati’. Ja mu kažem da ne dam, što ću ja crkvu minirati? Meni ne smeta crkva, ja samo neću da je ona u mojoj avliji, neka oni nju lijepo, kako su je i zidali, odnesu tamo gdje nekome treba. Kažu ima u Konjević-Polju srpske zemlje. Ako ima, što je, onda, nisu zidali na toj srpskoj zemlji, što će u mojoj avliji?“, ubjedljivo i uporno Fata brani amanet svoga rahmetli svekra Hasana, brani orlovićki nam i čestitost, brani odavno već poljuljani bošnjački ponos, brani Bosnu.

Neka joj je Allah na pomoći, i neka joj olakša put do istine i pravde.

IstocnaBosna.com

Leave a Reply

*

captcha *