Predsjednik Alija Izetbegović mi je decembra 1999. i januara 2000. godine odgovorio na veliki broj pitanja o odbrani i padu Srebrenice i Žepe. Ovaj razgovor do sada nisam objavio i to je jedini intervju predsjednika Izetbegovića za koji javnost ne zna.

Naime, predsjednik Izetbegović i ja smo se dogovorili da intervju objavim u knjizi. S obzirom na to da sam ovaj intervju već uvrstio u rukopis knjige, odlučio sam se da u ovom broju Koraka, koji dobija novu fizionomiju, iz rukopisa knjige, ekskluzivno objavim upravo dijelove tog razgovora s predsjednikom Izetbegovićem.

Gospodine predsjedniče, Veoma sam Vam zahvalan što ste prihvatili ovaj razgovor o odbrani i padu Srebrenice i Žepe. Prvo bih Vas pitao: kakve su, na početku rata, bile procjene političkog i vojnog vrha naše zemlje, može li se i kako odbraniti Podrinje s obzirom na blizinu Jugoslavije?

– Situacija sa stanovišta odbrane od agresije bila je u proljeće 1992. u čitavoj BiH veoma teška, u Podrinju posebno. Valja imati u vidu da su se početkom te godine u BiH našle ne samo jedinice JNA redovno stacionirane u BiH, nego i korpusi koji su se povukli iz Hrvatske. Bosna i Hercegovina je u tim danima bila najveća vojna kasarna na svijetu. Agresija je počela napadom na Bijeljinu, a nastavila se upadom u Zvornik, Višegrad i Foču, dakle na čitavo Podrinje. Može se smatrati malim vojnim čudom da smo se u Foči oduprli pet dana i da smo uspjeli sve do 1995. sačuvati Srebrenicu i Žepu. Početni otpor bio je moguć zahvaljujući hrabrosti ljudi i izvjesnim pripremama za odbranu koju je organizovala SDA preko Patriotske lige. Kasnije je odbranu preuzela Armija BiH.

Janvierova izdaja

Od 1993. godine bilo je planirano osnivanje 8. (podrinjskog) korpusa. Koji su bili razlozi da on nije bio osnovan?

– Postojao je plan za formiranje 8. korpusa u koji bi ušle jedinice koje su branile Goražde, Žepu i Srebrenicu. Bilo je predviđeno da sjedište komande 8. korpusa bude u Goraždu. U međuvremenu je slijedilo potpisivanje sporazuma o demilitarizaciji Srebrenice i Žepe. Kao što je poznato, potpisao ga je tadašnji načelnik Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović. Ovaj sporazum je potpisan u krajnje teškom trenutku za Srebrenicu i omogućio je opstanak Srebrenice još preko dvije godine. Stoga smo se ograničili na formiranje 81. divizije sa sjedištem u Goraždu umjesto 8. korpusa. Formiranje korpusa u takvoj situaciji bila bi puka formalnost.

Često se govori i piše da je 1992. godine propuštena povoljna prilika za deblokadu Srebrenice, Žepe, Kamenice i Konjević Polja, ali je, navodno, za to glavni krivac tadašnji komandant Drugog korpusa Željko Knez, koji je “vukao” snage prema koridoru. Šta Vi mislite o tome? I, da li je u to vrijeme, Vama, kao vrhovnom komandantu, Glavni štab naše Armije predlagao operaciju deblokade Srebrenice i Žepe? Odnosno, da li ste Vi to tražili od Glavnog štaba?

– Sjećam se da sam tražio da 2. korpus pošalje pojačanje u Cersku i Konjević Polje koji su bili neposredno ugroženi. Govorilo se da tadašnji komandant 2. korpusa Željko Knez favorizira sjeverni pravac, ali ja ne bih mogao to potvrditi. Prije bih rekao da mi nismo imali dovoljno snage da se upustimo u ofanzivne akcije prema Drini. Za četnike naš prodor na Drinu značio bi prekid komunikacija sjever-jug i branili bi to svim sredstvima, nešto poput posavskog koridora.

U aprilu 1993. godine, kada je Srebrenica bila pred padom, postojala je opcija o preseljenju stanovništva na slobodnu teritoriju, ali se od toga odustalo. U najnovijem izvještaju Ujedinjenih nacija o Srebrenici izjavili ste da sa ove distance smatrate greškom što tada nije preseljeno stanovništvo. Zašto se odustalo od plana preseljenja?

– To je bio rezultat savjetovanja sa lokalnim političkim i vojnim rukovodstvom Srebrenice. Oni su vjerovali da se mogu odbraniti. Meni se činilo da je situacija u slučaju masovnog neprijateljskog napada neodrživa i bio sam za evakuaciju, ali nisam insistirao. Koliko se sjećam, ni vojnici nisu bili za evakuaciju.

U istom izvještaju stoji i o razgovorima sa srpskom stranom o razmjeni Srebrenice i Žepe za Vogošću i Ilijaš. Takođe su mi Srebreničani, koji su novembra 1993. godine učestvovali na Bošnjačkom saboru u Sarajevu, pričali kako ste ih Vi i tada informisali da Karadžić predlaže razmjenu Srebrenice i Žepe za Vogošću i Ilijaš i tražili njihovo mišljenje. Molio bih Vas da objasnite o čemu se radilo?

– Istina je to što govorite, ali radilo se samo o Srebrenici. Karadžić je u Ženevi ponudio zamjenu Srebrenice za Vogošću. Ja sam o tome razgovarao sa predstavnicima Srebrenice na Prvom bošnjačkom saboru u Sarajevu. Oni su to odbili i ja sam prihvatio njihov stav.

Krajem 1994. godine urađen je plan deblokade Srebrenice i Žepe pod nazivom “Podrinje”. Čak je od Srebreničana tražena borbena gotovost za početak operacije. U Direktivi GŠ Armije RBiH za 1995. godinu bila je planirana deblokada Srebrenice i Žepe. Koji su bili razlozi da niste naredili aktiviranje plana “Podrinje”, pa da Armija pokuša deblokirati Srebrenicu i Žepu?

– Pravljeni su planovi, ali su se sudarili sa činjenicom da se radi o formalno demilitarizovanoj i zaštićenoj zoni. Svaka naša akcija ove vrste UN trupe bi iskoristile kao izgovor za povlačenje. Odluka je bila krajnje rizična. Povlačenje UN trupa je bilo sigurno, a uspjeh akcije nesiguran. Šta ako akcija ne uspije? Četnici bi u tom slučaju zauzeli grad, izvršili osvetu i mi bi(smo) bili direktno odgovorni za tragediju. Ovakva situacija nalagala je oprez. Planovi su pravljeni i od njih se odustajalo.

Inače, kakve ste imali planove sa Srebrenicom i Žepom?

– Plan je bio da se održava status quo do razrješenja kompletne situacije u BiH putem mirovnih pregovora. Do tog raspleta je došlo, ali je za Srebrenicu i Žepu bilo prekasno.

Političko i vojno rukovodstvo Srebrenice mnogo puta Vam je slalo izvještaje o teškom stanju u Srebrenici, te više puta tražili da Armija u enklavu uputi školovane oficire, te da ih posjeti državna delegacija. Jednom ste javno najavili posjetu državne delegacije Srebrenici. Iz kojih razloga nisu upućeni ni oficiri, a ni državna delegacija?

– Pošto je grad bio demilitariziran, nismo mogli slati nove oficire. To se ne bi moglo sakriti. Mogli smo školovati samo postojeće i to smo činili. Zbog pada helikoptera u maju 1995. jedna grupa vojnih starješina nije se mogla vratiti u Srebrenicu, među njima i Naser Orić. U helikopteru su bila i četiri liječnika. Trojica su poginula u nesreći. Upućivanje četiri vojna liječnika svjedoči našu čvrstu namjeru da branimo grad. Državna delegacija nije mogla otputovati jer je UNPROFOR odbio da osigura prevoz i pratnju. Bez toga se nije moglo.

Šta su Predsjedništvo i Vlada činili da olakšaju teško stanja u ovim enklavama koje je bilo rezultat objektivnih i tragičnih okolnosti, ali i raskola, nepravedne raspodjele humanitarne pomoći, ubistava, bjekstava ka Tuzli, pa i preko Jugoslavije? U vezi s tim su posebno zanimljiva pisma koja su Vam slali komandant Rasim Delić i ministar MUP-a Bakir Alispahić.

– U Srebrenici je bila vrlo teška moralno-politička situacija. Povremeno je nestajalo hrane, a nedostatak soli bila je svakodnevnica. Kao posljedica stalne ugroženosti i specifičnog sindroma zatvorenog grada, u Srebrenici je bilo nervoze, svađa, uzajamnih optuživanja, tuče, pa i ubistava. Nasera Orića smo pozvali da utvrdimo o čemu se radi. Priče o tome šta se događalo bile su onda, a i danas su, protivrječne. Mi ovamo u okruženju, oni tamo u okruženju. Teško smo mogli doći do istine. Valjalo bi saslušati desetine ljudi, suočavati ih. Sve je to bilo nemoguće. Delićeva i Alispahićeva pisma su govorila o tome.

Srbi su napali Srebrenicu 6. jula, ali iz dokumenata se vidi da je naš Generalštab i 9. jula procjenjivao da stanje nije tako alarmantno kako javljaju Komanda 28. divizije i predsjednik Suljić. Prema dokumentima i Vi ste energične poteze počeli da vučete, također, 9. jula ujutro. Zašto se kasnilo tri dana u reakciji na napade četnika na Srebrenicu?

– Koliko se sjećam napadi prvih dana ličili su na sve one ranije upade sa ograničenim dejstvom. Tek 8. ili 9. jula moglo se zaključiti da se radi o masovnom napadu. U pitanju je bio i nedostatak pouzdanih informacija i opravdano očekivanje da međunarodna zajednica neće dozvoliti da snage UNPROFOR-a budu pregažene. Sa druge strane, više smo očekivali od same odbrane Srebrenice jer je raspolagala sa značajnim protivtenkovskim naoružanjem, između ostalog sa skoro 300 projektila RPG i desetak “Crvenih strijela”, sasvim dovoljno da se tenkovski napad zaustavi. Koliko znam, u općoj panici ova sredstva nisu upotrijebljena ili nisu adekvatno upotrijebljena.

 

 (Oslobođenje)

Leave a Reply

*

captcha *