Znamo da si nakon izlaska iz Guantanama bio u bolnici u Francuskoj na pretragama, pa nam reci kakvo je tvoje psihičko i fizičko zdravlje?

Lahmar: Prije nego što dam odgovor na vaše pitanje, iskoristio bih priliku da se zahvalim vlastima Francuske i francuskom narodu na lijepom prijemu i ukazanoj pomoći, što je u skladu sa Poslanikovim riječima: ”Onaj ko je nezahvalan ljudima, nezahvalan je i Allahu.” Također, zahvaljujem se timu odvjetnika koji nisu žalili truda ni vremena kako bi me izvukli iz zatvorskog ”živog blata” u kojem sam se gušio sve ove godine. Neizmjerno se zahvaljujem i svojoj cijenjenoj supruzi koja je punih sedam godina, koliko je trajala moja bol i patnja, ostala čvrsta, strpljiva i hrabra, nadajući se Allahovoj nagradi i pomoći i čineći sve što je bilo u njenoj moći da mi pomogne. Nadam se i skorom susretu s njom. U vezi sa vašim pitanjem mogu reći sljedeće: odmah po dolasku u Francusku, od strane nadležnih organa, upućen sam na medicinske pretrage u Vojnu bolnicu u gradu Bordou. Detaljan fizički i psihički pregled pokazao je da je moje zdravstveno stanje zadovoljavajuće, s izuzetkom manjih psihičkih simptoma, koji bi, prema njihovoj procjeni, trebali nestati u skoroj budućnosti.

Zašto si odbio da se vratiš u BiH, odnosno zašto si izabrao Francusku za mjesto svog boravka?

Istina je da sam odbio povratak u BiH, a evo i zašto. Kada sam 20. novembra prošle godine i službeno oslobođen svih optužbi, uputio sam zahtjev američkim vlastima da me vrate u Bosnu i Hercegovinu, navodeći im kao glavni argument to što se u BiH nalazi moja porodica, žena i djeca. Rekli su mi da još uvijek traju pregovori sa bosanskom stranom i da bi moj zahtjev uskoro mogao biti ispunjen. U međuvremenu, saznao sam da su u Bosni i Hercegovini još uvijek na snazi hapšenja i ekstradicije stranih državljana i da tamošnja vlast odbija prekinuti takvu praksu, bez obzira na njenu opravdanost ili neopravdanost. Stjecao se dojam da oni uživaju u našoj zatvorskoj patnji i da im ona stvara poseban ugođaj, a sve to kako bi udovoljili Americi i dokazali joj da su istinski borci protiv terorizma o kojem su čuli ali ga nisu vidjeli. U takvim okolnostima, odbio sam povratak u BiH. Dva mjeseca nakon toga posjetili su me američki zvaničnici i saopćili mi da je moj zahtjev prihvaćen i da za dva dana putujem u BiH. Objasnio sam im da se u pogledu toga moje mišljenje promijenilo, a da je na to najviše utjecao bezbjednosni faktor, tj. strah za ličnu sigurnost. Itekako bi me radovalo da se bh. vlast pozabavi rješavanjem nagomilanih ekonomskih problema, ali oni nažalost to ne umiju, jedina njihova sposobnost je da hapse i zatvaraju koga stignu, bio on kriv ili ne. Alternativa koju sam ponudio bio je odlazak u Francusku. Moji odvjetnici su odmah počeli lobirati kod francuskih vlasti da me prime, što je francuska vlada bezuvjetno prihvatila. Ovdje bih napomenuo da sam još prije nego što mi je ponuđen odlazak u BiH, raspolagao informacijom da su bh. vlasti, u slučaju mog povratka tamo, pripremile sve za moje izručenje Alžiru, što bi, iskreno rečeno, bila prava tragedija.

Kakav je osjećaj biti na slobodi nakon svih ovih godina zatočeništva i nakon svih patnji i neizvjesnosti kroz koje si prošao?

Da budem iskren, Guantanamo je zatvor koji je nemoguće opisati. Sam način na koji je on napravljen krajnje je prljav i maliciozan. Njegova prioritetna zadaća je potpuni fizički i psihički slom zatvorenika, upotrebom najperfidnijih oblika mučenja koja, u ime američke vlade, vrše specijalne firme čija je to jedina namjena. Najgore kroz šta zatvorenici tamo mogu proći jesu različiti oblici psihičkog maltretiranja. Sama činjenica da ih drže budnim od zore do mraka, da im sav taj period protekne u bolovima i mukama, i da to s nesmanjenim intenzitetom traje sve do konačnog oslobođenja, dovoljno govori o kakvoj se vrsti zatvora radi. Kada čovjek izađe iz takvog zatvora, osjeća se kao da je nanovo rođen, kao da leti nebeskim visinama, kao da nije onaj čovjek, sve oko njega je novo i strano, ima osjećaj kao da je ustao iz kabura i zakoračio u svijet koji nikad prije nije vidio i u kojem nikad nije živio.

Kakve planove imaš za budućnost? Gdje ćeš živjeti?

Prva stvar koju planiram učiniti jeste ozbiljno se pozabaviti saniranjem bolesti od kojih sam obolio u zatvoru. Sljedeći korak je prilagođavanje na, za mene, potpuno nove životne uvjete i integracija u francusko društvo, što će biti izuzetno teško, s obzirom da između mene i ovog društva postoji jedna ogromna praznina, i da mi je potrebno najmanje 100 do 150 godina da ga sustignem. Svakako, nastojat ću učiniti sve što je u mojoj moći da se uklopim u tokove francuskog društva i da ostvarim nivo života koji priliči jednom ljudskom biću.  

Hoćeš li tužiti Bosnu i Hercegovinu za ono što ti je učinila?

Da, planiram podići tužbu protiv bh. vlasti, ali ne sa ciljem osvete nego sa ciljem dokidanja nepravde i sudskog procesuiranja svih onih koji su na bilo koji način učestvovali u našoj ekstradiciji američkim vlastima iz čisto šićardžijskih pobuda i radi ostanka na vlasti. Do mene su došle pouzdane informacije da ti ljudi i dan-danas, svaka dva ili tri mjeseca idu kod Amerikanaca, ljube im skute, i kleče pred njima kako bi stekli njihovu naklonost, i uz pomoć te naklonosti ponovo došli na tron vlasti. Nije pošteno pustiti ti ih da tek tako odu i preći preko onoga što su uradili, jer tako nikada neće biti dokinuta praksa hladnokrvne trgovine ljudima. Nijedan častan i dostojanstven čovjek ne smije prešutjeti zločin koji su oni uradili, prodavši nečijih sedam godina života za ostanak na vlasti i neznatnu materijalnu korist koju su tim putem priskrbili od svojih mentora.

Šta bi ti nakon svega ovoga što si preživio mogao poručiti građanima BiH, a pogotovo onima koji su te, pod lažnom optužbom, isporučili Amerikancima?

O bosanskom narodu imam samo riječi hvale. Živeći s njim, uvidio sam da se radi o narodu koji baštini etičke i moralne vrijednosti,  narodu koji ne voli nepravdu, teži pravdi i zaštiti ljudskih prava svim sredstvima, miroljubivom i narodu koji voli dobro i prezire zlo. Problem leži u visokopozicioniranim ličnostima, čija su srca crna i ogrezla u prevari i prljavoj igri, njima napokon treba stati ukraj kako bi se stvari vratile u normalan tok.

Jesi li imao priliku kontaktirati sa Bensajahom Belkacemom i znaš li kakva je njegova situacija?

Bensajaha Belkacema nisam vidio četiri godine. On se nalazi u pritvorskoj jedinici poznatoj kao zatvor br. 4. Ja sam boravio u pritvorskoj jedinici br. 3 i jedinici poznatoj kao Eko. Ove pritvorske jedinice udaljene su jedne od drugih tako da ga nisam imao priliku vidjeti, ali sam čuo od zatvorenika koji su iz njegove prebačeni u moju pritvorsku jedinicu, da je njegovo fizičko stanje dobro, a što se tiče psihičkog, tu postoje određeni problemi, što je sasvim normalno budući da skoro svi zatvorenici, u manjoj ili većoj mjeri, pate od psihičkih problema. Na osnovu toga može se reći da je, globalno gledajući, njegovo stanje dobro i stabilno, a Allah najbolje zna.

Pretpostavljamo da si u Guantanamu, kao i ostali zatvorenici, prošao sve ono što je najgore, međutim ima li nešto što bi izdvojio po okrutnosti?

Pokušat ću vam okratko opisati ono što mi se dešavalo u Guantanamu. Na samom početku zatvoren sam u potpuno zamračenu ćeliju dimenzija 1,5 m (širine) sa 2,5 m (visine), sa čeličnim zidovima, tlom i plafonom, bez ikakvog otvora i bez mogućnosti dospijevanja prirodnog zraka. Tu sam ostao 3 mjeseca i četiri dana a da nisam izašao niti jednog jedinog momenta. Nakon toga premjestili su me u ćeliju sličnih dimenzija, i tu me zadržali 2,5 godine. U toj ćeliji uskraćene su mi čak i osnovne potrepštine, kao što je sapun, pasta i četkica za zube. Kada sam zatražio službeno tumačenje ovakvih restrikcionih mjera prema zatvorenicima, rečeno mi je da su stvari koje tražim luksuz, a ne nešto što mi je nužno potrebno. Zatim su me premjestili u samicu u kojoj sam proveo godinu i četiri mjeseca, ne vidjevši ni sunce ni mjesec, i ne osjetivši trunku prirodnog zraka. Najgora kazna u ovoj ćeliji, zbog koje sam na kraju, prema svjedočenju zatvorskih liječnika, obolio od upale zglobova i kostiju, bio je rad klime uređaja podešenog na najveći stepen hlađenja, što kod zatvorenika prouzrokuje potpuno utrnuće i zahlađenje u kostima i zglobovima. Iz ove pritvorske jedinice premješten sam u jedinicu poznatu kao zatvor br. 5, gdje sam smješten u ćeliju za koju bi se prije moglo reći da je frižider negoli zatvorska ćelija. Pored toga, ćelija je osvijetljena sa tri velike lampe puna 24 sata, a cilj toga je da zatvorenik vremenom oslijepi, ili da mu se drastično smanji vid. Jedan broj zatvorenika je, prolazeći kroz ovaj tretman, oslijepilo, a kod ostalih je oslabio vid. Tu sam ostao godinu i po. Poslije su me premjestili u ćeliju sličnih dimenzija u kojoj sam ostao, ni sam ne znam koliko, ali pretpostavljam da se radilo o periodu od godinu dana. Za vrijeme boravka u ovoj ćeliji došla je presuda američkog suda u kojoj je stajalo da sam oslobođen svih optužbi za terorizam, nakon čega sam premješten u pritvorsku jedinicu poznatu kao Iguana u kojoj sam ostao godinu dana i na kraju pušten na slobodu.  

 

Razgovarao:  Ismail Ibrahim
Izvor: Saff

Leave a Reply

*

captcha *