Kataklizma koja je zahvatila Irak, njegovo stanovništvo, bili to Kurdi na sjeveru, šijiti na jugu ili suniti u sredini, ne pokazuje znakove posustajanja. Još je manja izglednost skorog američkog povlačenja. Tri tisuće mrtvih američkih vojnika broj je s kojim Busheva administracija nema nekih većih problema. Slijedi novi kontingent topovskog mesa od 21.500. Ta odluka pokazuje da je Rumsfeld otišao da bi se njegova politika mogla što uspješnije provoditi. Iran, barem idućih par mjeseci, nije na dnevnom redu. Poslije – to ćemo tek vidjeti.

Sadam Husein obješen je usred molitve, što ukazuje na tradicionalno poštovanje koje SAD udjeljuje neprijateljima, bivšim saveznicima ili jednostavno – drugačijima. Smrtnu kaznu je zaslužio, i to je neupitno. Samo je pitanje hoće li ikad odgovarati i njegovi sponzori. Najvjerojatnije neće, barem ne dok su odnosi snaga ovakvi kakvi su sada. Na sud, naime, izlaze samo poraženi. Totalno poraženi. A sponzori određuju suce, kaznu i izvršenje.

Koliko je koga, gdje i kada pobio Sadam Husein manje-više je poznato. Manje je poznato da je cijeli svoj politički vijek bio na usluzi Washintonu i Londonu. Od napada na Iran i rata koji je trajao od 1980. do 1988., pa do invazije na Kuvajt. Ubijajući Kurde plinom prskanim iz helikoptera počinio je težak zločin. No, za tako sofisticirani zločin trebao je plin iz britanskih laboratorija te Bellove helikoptere za prskanje nad kurdskim selima. Po procjenama "nezavisnih analitičara", procjenjuje se da je Sadam Husein odgovoran za smrt od nekoliko tisuća do više od pola milijuna ljudi. Bila točna najniža ili najviša procjena, radi se o teškom zločinu, za koji smrtna kazna dolazi prekasno. Ipak, Sadam je bio samo egzekutor.

Rat Između Irana i Iraka bio je idealan rat za Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Jednim udarcem mrcvarili su dvije muhe (rat koji melje meso) koje su im itekako smetale na tom području. Prvo su naoružali Irak, zatim ga gurnuli protiv Irana te onda i Iranu dobročiniteljski nabavljali rezervne dijelove, kako bi rat trajao što duže i kako bi, kao što i jest, završio bez pobjednika. Naravno, ni za taj rat nitko nije, niti će odgovarati.

Sam Zaljevski rat vođen je iz dva razloga – želje da se kontrolira nafta svih bliskoistočnih zemalja te da se eliminira Sadama Huseina kao neospornog neprijatelja Izraela. Promaknula je i činjenica da je kao posljedica "oslobađanja" Kuvajta isparilo i oko četiristo tisuća Palestinaca koji su podržali iračko "oslobađanje". Koliko je Kuvajt bio i ostao svoj, prije i poslije "oslobođenja" od Sadama i kasnije od združenih snaga, najbolje znaju oni koji prate trag – što novca, a što nafte. Povijesno je kuvajtskoj samostalnosti kumovala upravo Velika Britanija kako bi za svoje naftne kompanije osigurala nepresušan izvor.

Sankcije koje su slijedile Iraku nakon Prvog zaljevskog rata rezultirale su smrću pola milijuna iračke djece. Službena američka izjava ondašnje državne tajnice Madeleine Albright bila je: "To je bio težak izbor, ali mislim… mi mislimo da je toga bilo vrijedno." Naravno, žrtava tadašnjih sankcija bilo je daleko više.

Kad zbrojimo pola milijuna djece, sto tisuća poginulih u "oslobodilačkom bombardiranju" iz zraka i tomahavcima s mora, pedeset tisuća živih zakopanih u pijesku za koje se ne zna niti tko ih je žive zakopao, pola milijuna poginulih u sukobima šijita i sunita te stotine mrtvih u "prijateljskoj vatri" koja ne razaznaje svatove od borbenih postrojbi – dolazimo do najmanje milijun mrtvih! Sad slijedi pitanje svih pitanja: tko će, kada i pred kim odgovarati za zločin koji se sustavno radi nad stanovništvom tih teritorija najmanje zadnjih sto godina? Odgovor je vrlo predvidljiv. Nitko.

Poraženi Sadam platio je glavom, ali on je samo treći ešalon. Drugi se ne spominje, a o prvom se ne smije ni pomisliti.

Pavle KalinićOva email adresa je zasticena od spam robota, nije vidljiva ako ste iskljucili Javascript

Leave a Reply

*

captcha *