Piše: Ekrem Tucaković 

Ipak, prije obrazloženja naglašavam da termin „vehabija” koristim u navodnicima jer ne prihvatam proizvoljnu podjelu muslimana i njihovo neprimjereno javno imenovanje po bilo kojoj parcijalnoj vjerskoj odlici. Dakako, potrebne i neminovne su rasprave i pojmovna diferenciranja u okviru proučavanja i analiziranja različitih rukavaca islamskog mišljenja i prakse, njihovih utemeljitelja i sljedbenika unutar akademskih debata i obrazovnog sistema Islamske zajednice. Međutim, iznošenje tih debata izvan naučnih, stručnih i obrazovnih okvira i spuštanje u svakodnevnicu javnih društvenih i političkih zbivanja i obračuna šetno je i destruktivno po svakodnevni život muslimana ali i unutarnju koheziju cijele društvene zajednice. Za institucionalnu Islamsku zajednicu trebaju postojati samo muslimani i članovi Islamske zajednice. Zvanična Islamska zajednica ne smije pristati na ozvaničavanje bilo kakve podjele među muslimanima. S druge strane, za državu i njene strukture trebaju postojati samo građani Bosne i Hercegovine koji uživaju zakonom ustanovljene slobode, prava i obaveze, te oni koji ih krše. Dakle, postoje dvije grupe ljudi ili građana ove države: poštivatelji i kršitelji zakona i standarda o ljudskim pravima i slobodama. Posmatrano s pozicije države, zakone ne krše muslimani, katolici ili pravoslavci, nego konkretni građanin BiH, ili više njih, koji ima/ju svoje ime i  prezime.

Obrazloženje

No da se vratim obrazloženju hipoteze s početka teksta. Neosporna je povijesna činjenica da su nakon II svjetskog rata na vlast došli komunisti, da su potom ukinuti šerijatski sudovi, oduzeta je vakufska imovina, u jednom vremenskom periodu skoro je potpuno reduciran rad mekteba, izbačena je vjeronauka iz školskog sistema, zatvorene su sve medrese osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu, dekretom je naloženo otkrivanje muslimanki itd. Sve što je bilo povezano sa vjerom bilo je prokazano i gušeno. Vršena je programirana i sistematična ateizacija i sekularizacija muslimanske svijesti. Religija je označena retrogradnom pojavom i praksom koja treba odumrijeti, a država i sistem su bili tu da ubrzaju njenu smrt ili je učine bezbolnom, na način da vjeru nadomjeste drugim sadržajima. Otpornost muslimana na silu vlasti bila je vrlo niska, a zaštitni mehanizmi skučeni i ograničeni. 

Na taj način nasilno je prekinut i onemogućen prirodan razvoj islamskih institucija, uključujući i naučavanje, tumačenje i življenje islama. U takvom društvenom i političkom ambijentu došlo je do velike redukcije teorijskih i praktičnih aspekata islama, potpunog zapostavljanja ili ignoriranja nekih njegovih dimenzija. Također, islamska tradicija Bošnjaka suočila se sa ozbiljnim izazovima transformacije i preživljavanja u novonastalim okolnostima, a osiromašene i kadrovski potpuno desetkovane islamske institucije bile su, iščekujući vrijeme novog kobnog udara, osuđene na čisto vegetiranje. Tokom tog odnosa „toplo-hladno”, stezanja i neznatnih popuštanja, od procesa Mladim muslimanima do suđenja muslimanskim intelektualcima 1983. godine, ali i više odvojenih procesa imamima tokom osamdesetih godinama XX stoljeća, akumulirane su frustracije, nezadovoljstvo, rađao se tihi otpor pritiscima i latentni protest protiv neslobode, ali i uporno traganje za načinima da se zadovolje duhovne potrebe vjernika. 

Odmah nakon višestranačkih izbora i sloma komunističkog sistema, BiH je bila izložena brutalnoj agresiji, a muslimani Bošnjaci su se našli na rubu uništenja i biološkog zatiranja. I prije početka rata Radovan Karadžić im je prognozirao nestanak. Nad sekulariziranim muslimanima Bošnjacima su izvršeni svi poznati oblici psihološkog rata, masovni zločini, etničko čišćenje, te na koncu i genocid. Nažalost, ostat će zabilježeno da država Bosna i Hercegovina i bošnjački narod, nakon 45 godina komunističke vladavine, nisu se uspjeli sačuvati od genocida, odnosno ideološka/komunistička borba protiv vjere i kalemljenje nekih drugih zasada ostavilo je muslimane Bošnjake nezaštićenim i pripremilo ih da se nad njima izvrši genocid od strane srpske vojske i policije. To je gorka i „krvlju” plaćena velika i važna poruka i poduka koju treba imati na umu prilikom svake nove ideološke prekompozicije. Uvijek treba postaviti pitanje šta nova ideologija ili politika nudi Bošnjacima u zaštiti od genocida, koje im sigurnosne mehanizme daje i kako ih štiti? Naravno, sve ono što podriva njihovu sposobnost da se zaštite mora biti na vrijeme uočeno i eliminirano. 

Također ne treba zaboraviti činjenicu, koja je dobila potvrdu u različitim sredinama i vremenskim periodima, tj. da se u okolnostima represije, progona i ograničavanja ljudskih sloboda javljaju ekstremni i militantni ideološki i vjerski pokreti i grupe. Kada je riječ o muslimanskim zemljama to zorno svjedoče vjerski pokreti koji su usljed represija i tortura režima skretali u ekstremne i militantne kolosijeke. Druga polovina XX stoljeća puna je takvih primjera od Alžira do Afganistana. 

Prema tome, muslimani Bošnjaci tokom procesa ateizacije i sekularizacije od II svjetskog rata do agresije bili su prinuđeni da guše svoju vjeru, vršena je transformacija i izbljeđivanje njihove islamske tradicije. Usljed takvog duhovnog stanja razdoblje dolaska slobode za njih je ponovo postalo doba izazova i snalaženja u novim okolnostima. Vrata pune slobode, pa tako i slobode vjere, naglo i „preko noći” su se otvorila sekulariziranoj svijesti, razblaženoj i modeliranoj islamskoj tradiciji. Dakako, u tom dubokom i prostranom okeanu slobode vjere, njenog slobodnog konzumiranja i manifestiranja, na površinu je izašla nova opasnost i rizik. Sada se radilo o riziku da se neki muslimani u okeana „uguše”, otplivaju na nepristupačne obale, naiđu na morske gusare, prevarante i slatkorječive manipulatore vješte u morskim valovima, plimama i osekama. Muslimane neplivače je trebalo obučiti i pripremiti, izgraditi i ojačati islamske institucije koje će ih usmjeravati. Međutim, komunizam je sve to skoro bio dotukao do kraja. U takvim okolnosti logično je da bude nesnalaženja, proklizavanja i lutanja, jer je bio potpuno prekinut i onemogućen prirodan i normalan razvoj islamske duhovnosti i institucija. 

Međutim, paradoksalnost se ogleda u činjenici da umjesto jačanja postojećih tradicionalnih islamskih institucija, mislim na Islamsku zajednicu i njenu strukturu, koje će osigurati uravnotežen razvoj i obuku, u postratnom periodu intenzivira se medijska hajka upravo na institucionalnu Islamsku zajednicu i njene organe. Posljednja ozbiljna islamska institucija koja je preživjela komunističku vlast i zadržala kontinuitet i kredibilitet našla se na udaru razgradnje i brutalne devastacije. 

Isto tako treba imati na umu da je cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, ne samo na vjerskom planu, doživjelo suštinske promjene i transformaciju vrijednosti. Dotadašnja vjera u sistem i njegove vrijednosti se raspala kao kula od karata. Mladići i djevojke su sa iskustvom agresije i genocida, progona i „potucanja” bijelim svijetom od nemila do nedraga, noseći sa sobom ratne stresove, traume, slike gubitka najmilijih, tražili bilo kakvu sigurnost i izvjesnost. Mnogi od njih su na prvu pruženu ruku i toplu riječ uzvratili povjerenjem i odanošću, u nadi skidanja makar dijela ratnog tereta i straha. Također je činjenica da se bošnjačka omladina školovala i na Istoku i na Zapadu. I oni sa Zapada su došli sa idejama i vrijednostima koje su bile drugačije, nisu ranije bile prisutne ili priznate u komunističkom društvu. 

Ipak, posebno je zanimljiva činjenica, primjećuje se sve do današnjih dana, koja ukazuje da oni aspekti i forme učenja i primjene islama koji nisu dobili vjerodostojnost i pečat komunističkog perioda postali su izloženi stigmatizaciji i etiketiranju, progonu, dovođeni su u pitanje, širen je bauk islamizacije od strane jedne grupe medija i novinara, uglavnom, naslonjenih na komunističku idejnu tradiciju. Kao da je islamizacija, odnosno življenje punine islama sramota, a ne ponos, grijeh a ne privilegija. No, apsurd je u tome da se, i nakon potpunog vrijednosnog kolapsa komunizma na svjetskom planu, u Bosni i Hercegovini nekadašnja komunistička praksa i tradicija nameću kao mjera i kriterij opsega i vjerodostojnosti islama i muslimana. 

Nadalje, postala je neprihvatljiva praksa da se kroz medijski sektor koristi islam, islamska tradicija Bošnjaka i njihova vjerska pitanja za političke interese, a naročito u obračunu s Islamskom zajednicom. Naime, „vehabije” su postale moćno ubojito i manipulativno sredstvo u rukama politike, obavještajnih službi lokalnog i međunarodnog karaktera protiv Islamske zajednice i reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića. Tako su „izbacivane” na javnu scenu pojedinačno ili u grupama potpuno anonimne osobe vrlo sumnjivih naučnih i moralnih kvaliteta, a konkretni mediji su postali njihova logistika, medijski pokrovitelji i promotori. Najedanput su na medijskom nebu naše zemlje i regiona zasjale nove „zvijezde” kao protuteža Islamskoj zajednici i servirani materijal kojim treba da se bavi ili da se ušutka. Svoje novoproizvedene „zvijezde” mediji su nekada branili od Islamske zajednice i huškali ih na nju, a nekada su huškali Islamsku zajednicu na njih i od njih je branili. Po oprobanom receptu „zavadi pa vladaj”! 

Država i politički subjekti moraju preuzeti odgovornost za onemogućavanje prirodnog razvoja islamskih institucija, slabljenje institucionalne Islamske zajednice, vođenje negativnih kampanja protiv islamskih vrijednosti, medijsku promociju netradicionalnih vjerskih grupa i proizvođenje „lidera” bez vjerničkog legitimiteta. Umjesto razgradnje i slabljenja Islamske zajednice, treba se okrenuti jačanju islamskih institucija. Sve dok se Islamska zajednica nalazi pod pritiscima ne može preuzimati odgovornost. 

P.S. Ovaj tekst nema namjeru opravdati one koji krše zakon ili svojim postupcima narušavaju duhovno i organizaciono jedinstvo Islamske zajednice i džamijski red. Da bi se problem riješio potrebno ga je detaljno proučiti i proniknuti u sve njegove aspekte, shvatiti uzroke i njegovu historiju.

 

(rijasetba)

Leave a Reply

*

captcha *