SDP BiH se pocijepao, bez ikakve šanse da se ikada više sastavi. Sve dobro od javnosti skrivane perverzije „porodice“ isplivale su na površinu, smrdi do neba; sav jad i bijeda domaćih političara i scene uopšte, poput kanalizacije, izlili su se na ulice… I niko se, očekivano, nije iznenadio, niti začudio.

Raskol je najavljen i prije sjednice Predsjedništva SDP BiH. Prvo je Besima Borić, članica tog tijela, rezolutno rekla da neće podržati Sporazum o provođenju presude „Sejdić-Finci“, dogovoren između Zlatka Lagumdžije i predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Isto to ponovio je i Željko Komšić (koji je to najavio još ranije), dok su Alija Behmen i Damir Hadžić izjavili da će nastaviti držati Lagumdžiji „svijeću“ dok god bude imao namjeru i volju da siluje i državu i Federaciju BiH i SDP BiH.

Nakon toga zatvorila su se vrata, sjednica Predsjedništva SDP-a je počela: svađa, teške riječi, još teže optužbe, bijes, mržnja…, prijetilo se ostavkama na sve funkcije, i državne i stranačke , Komšića su Lagumdžijini kerberi okarakterisali kao ludaka; „Rekli su mi da sam lud“, izjavio je Komšić novinarima napuštajući sjednicu Predsjedništva SDP BiH (Kakvo dno i politička bijeda Lagumdžijinih sljedbenika);… Komšić nije rekao da li je ugasio svjetlo. A jeste. Forever.

Raskol u SDP-u nije posljedica pomenutog Sporazuma, već je mnogo mnogo dublji. Rješenje za „Sejdić-Finci“, koje su ponudili Lagumdžija i Čović samo je kap koja je prelila punu kacu nezadovoljstva, gorčine i užasa u kojem se, bezmalo, dvije godine krčka znatan dio SDP-ovih funkcionera, gledajući kako Šef od SDP BiH pravi svoju Samostalnu trgovinsku radnju (STR) u kojoj radi šta hoće. Sporazum je samo dobar povod za početak konačnog obračuna, dok stvarni uzroci sukoba leže u činjenici da je Lagumdžija STR SDP u dobroj mjeri pretvorio u logističku bazu brojnih hohštaplera, sjecikesa, tajkuna…, te ostale sumnjive bratije, koja tu stranku vidi kao odlično sredstvo za nelegalno sticanje velikih „bez po muke“ bogatstava, nemajući nikakvog straha od zakona.     

Zato sukob u SDP-u nikako ne treba gledati kao ideološki, još manje kao bitku za sprečavanje poniranja stranke u isključivo nacionalne vode; sukob u SDP-u je borba dva koncepta: mafijaškog i antimafijaškog. To je stvarni uzrok raskola, a „Sejdić i Finci“ su samo malj (vrlo pogodan za ovaj trenutak), kojim strane pokušavaju zatući jedna drugu. Budimo precizni: Lagumdžija i njegovo društvo nemaju nikakve ideologije, vjere, nacije…, već samo inetrese za koje su već žrtvovali SDP-ovu ideologiju, a upravo na oltar prinose i vjeru i naciju; interese za koje su spremni žrtvovati i državu, ne prezajući ni od njenog potpunog rastakanja. Uostalom, kakva je to bulumenta svjedoče broje afere (BH telekom, IFC/IFM; Rudnap…), kao i činjenice da osobe iz najbližeg Lagumdžijinog okruženja koriste okorjele sarajevske kriminalce, kako bi se obračunali sa svojim političkim protivnicima, o čemu postoje čvrsti dokazi.

Kontra priča je grupacija koja smatra da BiH/FBiH nije plijen, već mjesto življenja. Njih predvodi Željko Komšić, za kojeg se može reći sve i svašta, osim da je kriminalac. Međutim, Komšić je predugo čekao: sputan sopstvenim (unutrašnjim) sukobima (svjestan da je, realno, izuzetno popularan u narodu, ali i da je, još realnije, u političkom smislu tek liliputanac), prečesto je zatvarao i oči i uši i usta pred očitom kriminalizacijom i privatizacijom stranke i brzim/prebrzim usponom političara/ („preko noći“) milionera u njen vrh. Plašio se, i to vrlo, da nema snage, znanja, moći da zaustavi pogubne procese, pravdajući nevješto sopstvenu nesigurnost/slabost/strahove, „procjenom“ da mu se metamorfoza SDP-a u mafijašku STR samo pričinjava.

Ispostavilo se da je njegovo oklijevanje bilo pogubno po SDP gotovo u istoj mjeri koliko i Lagumdžijino insistiranje da stranku pretvori u mehanizam za mlaćenje miliona, kojim će upravljati njemu podobni. Nevinih tu nema.

Piše: Slobodan Vasković / slobodanvaskovic.blogspot.com

(vijestiba)

Leave a Reply

*

captcha *