IslamBosna.ba- Mansa Musa I od Malija (1280-1339.) je bio izrazito pobožan musliman i ubrajao se među vrlo bogate ljude. On je vjerovao da je islam dubok i svakako više od ponavljanja kur’anskih ajeta i namaza. Za Musu, islam je bio osnova ‘kulturnog svijeta istočnog Mediterana’. On je uložio puno u podsticanje širenja islama u svom carstvu.Vladao je Zapadnom Afrikom (Malijskim carstvom) i nosio je titulu Mansa, što znači ‘Kralj svih kraljeva’. U vrijeme Musinog uspona na prijestolje, Carstvo Mali se sastojalo od područja koje je ranije pripadalo Carstvu Gane i Melle (Mali) i neposrednih okolnih područja a Musa je oslovljavan sa više titula, uključujući emir Melle, gospodar  Rudnika Vangare i osvajač Ganate, Futa-Džallona, i najmanje još desetak država. Najvjerovatnije da je bio i najbogatiji vladar svog vremena.

Mali je inače zapadnoafrička zemlja u kojima živi narod Mandika, Mandi, koji tvrde da njihovo porijeklo vodi od Bilala ibn Rebaha, r.a., ashaba Poslanika, s.a.v.s., i prvog mujezina u islamu. Carstvo je osnovao veliki ratnik-diplomat Sundijatu, koji je vladao, u periodu 1230-1255., teritorijom između rijeka Niger i Senegal. U svom djetinjstvu, Sundijata je bio invalid pa je bio prisiljen da pobjegne u egzil iz straha da će ga ubiti rođeni brat koji je postao Mansa. Nakon čudnovatog Sundijatinog ozdravljenja i smrti njegovog brata, Sundijata je vraćen na prijesto. On je osvojio carstva Soso i Gana te uspostavio Carstvo Mali.

Sundijata je izgradio glavni grad Niani na ušću rijeka Niger i Sankarani. On je proširio granice svoje zemlje namećući red i zakon. Više nego ijedan drugi vladar njegovog vremena podsticao je poljoprivredu, naročito uzgoj pamuka i kopanje zlata. Njegov način vođenja državom učinio ga je jednim od najhrabrijih i najkonstruktivnijih vladara u historiji Afrike. Nakon njegove smrti 1255., period pometnje je potrajao 50 godina. Najmanje šest različitih vladara je bilo na vlasti.

Mansa Musa I

Ono što se zna o kraljevima Malija preuzeto je iz djela arapskih učenjaka, uključujući El-Umarija, Ebu-Sa’id Osmana ed-Dukkalija, Ibn Halduna i Ibn Batute. Prema Ibn-Haldunovoj sažetoj historiji kraljeva Malija, Musin dedo bio je Ebu-Bekr, brat Sundijata Keite, osnivača države.

U to vrijeme bilo je uobičajeno da su vladari dolazili na prijesto Malija preko prakse imenovanja zamjenika- kada kralj ode na hadž u Mekku ili neki drugi poduhvat, a kasnije bi zamjenik bio naimenovan nasljednikom. Prema izvorima, Musa je imenovan za zamjenika vladara, koji je navodno krenuo na ekspediciju istraživanja granica Atlantskog okeana, i nikada se nije vratio. El-Umari navodi riječi Mensa Muse: Vladar kojeg sam naslijedio nije vjerovao da je nemoguće doći do kraja okeana koji okružuje Zemlju (Atlantik). On je htio doći do tog kraja i bio je odlučan da sprovede svoj plan. Tako je opremio dvije stotine brodova punih ljudi i veliki broj drugih sa zlatom, vodom, kao i drugim potrepštinama koje su bile dostatne za nekoliko godina. Naredio je kapetanu da ne dolaze dok ne stignu do drugog kraja okeana ili dok ne potroše opskrbu i vodu. Tako da su oni otplovili na put. Bili su odsutni dugo vremena i na kraju samo se jedan brod vratio. Kada je pitao kapetana on je odgovorio: “O prinče, plovili smo dugo vremena dok nismo u sred okeana vidjeli veliku rijeku koja obimno teče. Moj brod je bio posljednji, drugi su bili ispred mene i kada su oni potopljeni velikim vrtlogom više nisu izašli. Ja sam otplovio nazad bježeći od ove struje”. Ali sultan mu nije vjerovao. Naredio je da se opreme dvije hiljade brodova za njega i njegove ljude, a da jedna hiljada brodova bude opremljena opskrbom i vodom. Onda je mene naimenovao nasljednikom u njegovom odsustvu i otišao je sa svojim ljudima i nikada se nije vratio niti dao znak da je živ.

Nakon što je Mansa Musa I preuzeo kormilo države, radio je da utvrdi zemlju po temeljima koje je postavio Sundijata. U XIV stoljeću, zapadnoafričko carstvo Malija bilo je veće od Zapadne Evrope i bilo je jedno od najvećih, najbogatijih i najmoćnijih država na svijetu. Ibn Batuta je pohvalno pisao o ovom carstvu navodeći da u njemu postoji ‘potpuna i opća sigurnost’.

Forbes magazin Mansa Musu I smatra najbogatijim čovjekom u cijeloj historiji, a njegovo bogatstvo je procijenjeno na vrijednost od 400 milijardi dolara, u današnjoj valuti. Njegovom bogatstvu doprinijela je činjenica da je carstvo proizvodilo polovinu svjetskih zaliha soli i zlata. Samo par generacija nakon njegove smrti svo bogatstvo je nestalo u nekoliko građanskih ratova.

Međutim, uz sve to bogatstvo, on je ostao skroman. Musa je ostao zapamćen po svom hadžu koje je obavio 1324. godine. Na ovo putovanje  arapski historičar el-Umari navodi da je krenula njegova prva supruga, Inari Kunate sa 500 sluškinja; zatim 60.000 muškaraca i 12.000 robova koje je jednako kvalitetno hranio a da je imao i dovoljno hrane za životinje. Svaki od muškaraca je nosio po jednu zlatnu polugu  tešku oko 2 kg zlata dok je na svakoj od 80 kamila bilo natovareno oko 140 kg zlatnih poluga i zlatne prašine.

Trebalo je nekoliko mjeseci da se zvaničnici i sluge pripreme za ovaj put. Prikupljali su različite životinje koje bi koristili tokom puta kao tegleće i kao izvore hrane: konje, kamile, krave i koze. Kada su su okupili karavanu krenuli su duž rijeke Niger do Meme, zatim od Valate kroz pustinju Saharu koju su prelazili gotovo tri mjeseca.

Ibn Batuta prenosi da se u karavani nalazio veliki broj tjelohranitelja, dostojanstvenika, osedlanih konja i zastava u raznim bojama. Tokom puta Mansa Musa je pokazivao svoju milosrdnu i velikodušnu stranu. Također je zabilježeno da je svakog petka na mjestu gdje bi se zaustavio platio da izgrade džamiju, a neke od njih još uvijek postoje. Gdje god bi otišao, postao bi legendom zbog svoje velikodušnosti i ekstravagantnog trošenja sa svojom pratnjom. Svaki grad kroz koji bi prolazio dobio bi dio njegove ogromne darežljivosti a on je dijelio siromašnima kao što to propisuje islam. On je također davao zlato za suvenire.

Velikodušni darovi su međutim, nenamjerno, skrhali ekonomiju regije. U  Kairu, Medini i Meki iznenadni priliv zlata devalvirao je ovaj metal u narednih deset godina. Cijene robe i hrane su povećane kako bi se prilagodili novostečenom bogatstvu koje se proširilo među lokalnim stanovništvom. Kako bi popravio tržište zlata Musa je pozajmio sve zlato koje je mogao ponijeti od zajmodavaca u Kairu i to uz velike kamate. Ovo je jedini primjer zabilježen u historiji da je jedan čovjek direktno kontrolisao cijenu zlata na Mediteranu.

Tokom dugog povratka iz Mekke, 1325. godine, Musa je čuo da je njegova vojska povratila Gao. Sagmandia, jedan od njegovih generala, vodio je poduhvat. Grad Gao je bio dio Carstva prije Saurine vladavine i bio je važan, iako često pobunjenički, trgovački centar. Musa je zaobilaznim putem posjetio grad gdje je kao zarobljenike dobio dvojicu sinova vladara Gaoa, Ali Kuluna i Sulejman Nara. On se vratio u Niani sa dvojicom dječaka i kasnije ih je obrazovao na svom dvoru.

Ibn Batuta također bilježi da su šerijatski sudovi Mansa Muse I bili prilično neformalni po pitanju braka. On bilježi da je Amir Hadžib, član mamlučkog suda, istakao kako se Musa I striktno pridržavao obavljanja namaza i da je znao učiti Kur’an te ga dobro poznavao, ali da je zadržao ‘običaj da ako je neko od podanika imao lijepu kćerku dovodio bi je u kraljev krevet bez braka’. Ibn Amir Hadžib kazao je Mensa Musi da ovo nije dozvoljeno po šerijatu, na šta mu je Musa odgovorio: “Čak ni kraljevima?”, Ibn Amir Hadžib mu je onda odgovorio “Čak ni kraljevima!” Od tada Mansa Musa se odrekao takve prakse .

Hadž Mansa Muse imao je značajan utjecaj na razvoj islama u Maliju i na percepciju Malija diljem Afrike i Evrope. Na svom povratku u Mali poveo je andalužanskog arhitektu Ebu Ishaka es-Sahilija, koji je uveo  u graditeljstvo Malija pečenu opeku kao građevinski materijal za važna zdanja, kao što su džamije i palače, zatim ravne krovove Sjeverne Afrike i piramidalna minareta. Es-Saheliju Mansa Musa je platio 200 kg zlata da izgradi Džingaraj Ber ili Džumansku džamiju.

Dovodeći arhitekte on je pokrenuo veliki projekat izgradnje, podižući džamije i medrese u Timbuktu i Gaou. Većina drevnih centara učilišta, Sankore medresa ili Sankore univerzitet, podignuta su za vrijeme njegove vladavine. U Niani, izgradio je Dvoranu koja je preko unutrašnjih vrata bila povezana sa kraljevskom palatom. To je bilo izvanredno zdanje na čijem se vrhu nalazila kupola, ukrašena arabeskama upečatljivih boja. Prozori gornjeg sprata bili su od drveta uokvireni srebrenom folijom, dok su prozori donjeg sprata bili  od drveta uokvirenog zlatnom folijom.  Poput Velike džamije, grandiozne zgrade izgrađene u istom dobu, u Timbuktu, Dvorana je izgrađena od klesanog kamena.

Mansa Musa je podijelo carstvo na provincije, a svakom provincijom upravljao je guverner. Svaka provincija sastojala se od velikog broja sela. Svako selo imalo je svog upravitelja. Na ovaj način dijelovi carstva su bili pod kontrolom i imali su osobe zadužene za lokalne probleme dok su Mansa Musa i njegovi savjetnici neometano upravljali carstvom.

Musa je također slao studente da studiraju  u Fez i druge poznate centre znanja. Njegovo podsticanje obrazovanja privuklo je intelektualce iz drugih islamskih zemalja, a kasnije je Timubktu postao jedan od najistaknutijih centara islamskog obrazovanja u svijetu.

Razmijenjivani su ambasadori sa Arabijom, Egiptom, Marokom i drugim zemljama. Posjete su podstakle trgovinu između Egipta i Malija.  Stanovnike glavnog grada Nianija  marokanski putopisac Leo Africanus opisao je kao ‘najcivilizovanije, najinteligentnije i najpoštovanije od svih naroda Zapadne Afrike’.

Muslimani širom svijeta su dolazili da se obrazuju na Sankore univerzitetu. Knjige ne samo da su pisane u Timbuktuu, već su također uvožene i kopirane. Postojala je jako razvijena lokalna industrija kopiranja knjiga. Poznati učenjak iz Timbuktua Ahmed Baba, koji je napisao više od 40 knjiga o astronomiji, historiji  i teologiji, je imao biblioteku sa više od 1.500 rukopisa, a prema njemu, to je bila jedna od najmanjih u gradu. Timbuktu je postao mjesto susreta najvećih poznavalaca Kur’ana, zatim pjesnika, učenjaka i umjetnika kako Afrike tako i muslimanskog svijeta. Veliki broj učitelja iz ovih škola je plaćan iz lične kraljeve blagajne.

Sankore medresa (Sankore univerzitet)

Vojska je čuvala rudnike zlata. Oni su također čuvali dionicu transsaharske trgovačke rute koja je prolazila kroz Mali. Legenda navodi da je obično 90.000 pješadije, 10.000 ratnika na kamilama i nekoliko sa arapskim konjima održavalo rutu sigurnom za putovanja.

U ovom periodu u gradskim centrima Malija živjelo se na jako visokom nivou urbanog života. Sergio Domian, italijanski umjetnik i arhitekta, napisao je sljedeće o ovom periodu: “Počivala je na temelju urbane civilizacije. Na vrhuncu svoje moći, Mali je imao najmanje 400 gradova, a unutrašnjost delte Nigera bila je gusto naseljena”.

Tumbuktu je ubrzo postao centrom trgovine, kulture i islama; pijace su privlačile trgovce iz Nigerije, Egipta i drugih afričkih kraljevstva, osnovan je univerzitet u gradu (kao i u gradovima Djenne i Segou) a islam se širio preko pijaca i univerziteta, praveći Timbuktu novim područjem za islamsko obrazovanje. Vijesti o bogatom gradu Timbuktuu putovale su preko Mediterana do južne Evrope, gdje su trgovci iz Vencije, Granade i Đenove uskoro dodali Timbuktu na svoje karte i mjesto gdje su svoju robu prodavali za zlato.

U 1330. Carstvo Mossi napalo je i osvojilo grad Timbuktu, Gao je već preuzeo Musin general.  Musa je brzo povratio Timbuktu i izgradio bedeme i kamenu tvrđavu, te tu postavio vojsku da štiti grad od budućih osvajača.

Do kraja Musine vladavine, Sankore  medresa (univerzitet) imala je najveću zbirku knjiga u Africi nakon biblioteke u Aleksandriji,  sa 400.000 do 700.000 rukopisa.  Stepen izučavanja na Sankore univerzitetu bio je daleko ispred svih ostalih islamskih centara u svijetu, mogao je primiti 25.000 studenata.

Pamćenje i učenje Kur’ana je bilo izrazito cijenjeno i ohrabrivano. Poezija i kultura su cvijetali. Žene su uživale dostojanstvenu slobodu koja je bila bez premca u tadašnjem islamskom svijetu. Mansa Musa I umro je 1337. godine nakon vladavine od 25 godina.

Možda nijedan drugi pisac nije odao počast Musi bolje od sjevernoafričkog učenjaka El-Umarija. Nekoliko godina nakon Musine posjete Kairu, El-Umari je napisao da u cijeloj Zapadnoj Africi on je bio ‘najmoćniji, najbogatiji, najsretniji, onaj kojeg su se najviše bojali njegovi neprijatelji i onaj koji je činio najviše dobročinstva prema ljudima oko sebe”.

Ibn Batuta je 1354. godine posjetio Mali. Susreo se sa vladarom države, Sulejmanom (unukom Mansa Muse I) pravnicima i kao i sa običnim stanovništvom kako bi analizirao društvo i njegovu kulutru. Prema Ibn Batuti, Afrikanci su bili redovni na namazu, izuzetno doslijedni u poštovanju pravila čistoće i međusobno su se takmičili u davanju zekata.

Ovo je bit istinski pobožnog muslimana, svaki dan obavlja namaz, dijeli siromašnina, pokazuje dobrotu i milost svom narodu i svojim robovima kao i milost prema životinjama.

IslamBosna.ba