I uzeo ga je, general Mehmed Alagić, 23.marta 1995.g. (Opaljenik je najviši vrh Vlašića, opravdano ili ne nazvan „Krovom svijeta“, radio-relejno čvorište na visini 1.933 metra). Ta njegova pobjeda, veća i od samog Vlašića, neumoljivija i od same vlašićke zime po kojoj je i ostvarena, postala je predmetom stručnih vojnih analiza na svim svjetskim vojnim akademijama. A on, naš General, postao je predmetom našeg zaborava. I onog najgoreg našeg – zavisti, nažalost. Premda krajišnik porijeklom, i po karakteru, tokom rata bio je vezan za Travnik jer je isti bio sjedište 7. Korpusa Armije R BiH kojim je komandovao. A u Travniku, 7.marta 2013.g. ništa nije ukazivalo na ovog čovjeka koji je skinuo „kapu RS-a“ iznad samog Travnika (kako je Karadžić nazivao Vlašić). Bio je to u Travniku sasvim običan dan (uostalom kao i u cijeloj BiH) koji je proticao u predprazničnom (ako je Dan žena praznik u pravom smislu te riječi) ozračju. Izuzmemo li samo jedan išaret. Jedan ali dovoljan da nastane ovaj tekst kao uspomena na lik i djelo Mehmeda Alagića.

Na njega uspomena, na nas opomena. Naime, podne-namaz tog dana klanjao sam u Šarenoj, tačnije Sulejmaniji džamiji. Nekako se u njoj insan najbolji produhovi, premda je i svaka preostala džamija u Travniku specifična na svoj način. Izavši poslije namaza primjetih ispred džamije, na mjestu predviđenom za to, tabut prekriven zelenim platnom, i bašluke, također zelene boje, sa ugraviranim prezimenom Alagić (ime izostavljamo zarad pijateta spram umrlog). Svako prezime Alagić, pa i ovo, podsjeti me baš na rahmetli Mehmeda Alagića, koji je svojim komandnim umijećem, hrabrošću, strpljivošću, sa vojnicima koje je imao, ušao ne samo u blisku povijest BiH, već i u opću povijest ratovanja u svijetu. Eto, naišareti me dženaza merhumu Alagiću, na smrt generala Mehmeda Alagića, koje se desiše u isti dan, u rasponu od deset godina.

Ko je zapravo Mehmed Alagić, i šta on nama danas predstavlja?

„Rođen je u selu Fajtovci kod Sanskog Mosta 8.jula 1947.godine od majke Fermane Cerić i oca Redže. Osnovnu školu završava u rodnom Fajtovcu. Konkuriše na Vojnoj akademiji u Beogradu, gdje je i primljen. Nakon dvije godine opće akademije odlazi u Banja Luku na smjer oklopno-mehanizovanih oružja. Borio se da bude tenkista, gdje je na tom mjestu bilo veoma malo Bošnjaka. Dok je boravio u Banjoj Luci, doživio je dva zemljotresa koja su mu, kako je rekao u svojim ratnim memoarima, poslužili kao najbolja priprema za rat: organiziranje, snalažljivost, odlučnost“. (informacije između navodnika preuzete su sa portala Bošnjaci.net). Ipak, u centar medijske pažnje dospjet će nakon određenih vojnih operacija u vrijeme kada je komandovao Trećim, a kasnije i Sedmim korpusom.

Pobjedu nad pobjedama, podvig nad podvizima, ostvario je potkraj mjeseca marta kada smo ga sa iznenađenjem vidjeli na malim ekranima, na signalu tadašnje televizije BiH, onako, bradom i iscrpljenošću ukrašenog lica, ispod releja na Opaljeniku i zastave „ljiljanke“ dimenzija 14×8 metara kako govori, krajnje skromno: „Ako je zločinac Karadžić govorio da je Vlašić kapa »srpske zemlje«, mi danas s punim pravom možemo reći da smo mu skinuli tu kapu. Stvorili smo uslove za nova oslobađanja teritorija privremeno okupiranih područja BiH. A, poslije kape dolazi glava. Sa Vlašića, sada krova slobodnih teritorija, idemo prema Krajini.“ A šta je zapravo general Alagić sa svojom vojskom oslobodio? Ako je iko bio na Vlašiću u ljetnom periodu, mogao se uvjeriti u bezgraničnu ljepotu, ali i divlju surovost ove planine. Na njoj se često u jednom danu smijene sva četiri godišnja doba, a nju je General oslobodio u vrijeme najžešćih vlašićkih mećava.

Ovom oslobođenju prethodio je jedan razgovor između tadašnjeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića i generala Alagića. Gledavši Opaljenik sa slobodnih teritorija Predsjednik je upitao svoga Generala: „Mehmede, možemo li mi ovo osloboditi“?- „Ili ćemo ga osloboditi, ili nas neće biti!“ – odgovorio je generalski, samouvjereno. „Kako, Mehmede – ponovo je upitao Predsjednik? „Za ovo što je ispred nas, ja već radim pripreme, kopam zemunice, siječem balvane, a da bismo sve savladali, moramo sačekati snijeg“. I sve se zbilo kako je General priželjkivao. Oslobođen je Vlašić, a nakon Vlašića, jedna za drugom oslobađane su teritorije od agresorskih snaga Kupres, Donji Vakuf… Armija RBiH je bila u nezaustavljivom vojnom naletu, sve do banjalučkih kapija, kada je rat zaustavljen a stanje zacementirano u Daytonu. Poslije rata, svako se vraćao životu, pa tako i General. Vratio se i obnovio svoju Sanu, sada u svojstvu načelnika Sanskog Mosta. Trebalo je da kao i svako drugi uživa blagodati krvljom stečene slobode, ali neke druge bitke, neke druge vojske, General, nije mogao pobijediti. Niti on niti njegovo srce, premda će svojevremeno Predsjednik Izetbegović kazati: “Generala Alagića nije ubilo srce, nego nepravda.“

Uostalom, kao i Rasima Delića, zar ne? Svom ujdurmom koja se vodila oko njega, u njegovoj BiH i u Haagu, Generalovo tijelo je slabilo, a duša se spremala za susret sa Pravednim Gospodarom. Pred smrt je govorio „Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice“ – aludirajući na sramno sprovođenje u pritvor od strane domaćih mupova. Tako je i bilo. 7.marta 2003.g. General Alagić napustio je ovaj svijet i preselio se u Bolji. Ukopan je u rodnim Fajtovcima u haremu džamije koja nosi njegovo časno ime. Dženazu mu je klanjalo preko 30.000 ljudi, uglavnom njegovih vojnika iz sastava Trećeg, odnosno Sedmog korpusa.

To je bio bosanski sin, gazija, General Mehmed Alagić. Više zaboravljen nego opjevan i prepričan. A junak je. I to naš. Nije njemu, da se razumijemo, do toga ni bilo („Kako biste voljeli da vas ljudi pamte – pitao ga je neki novinar a on je rekao. „Neka me pamte po imenu i prezimenu“) do toga bi trebalo biti nama, uživaocima slobode, koju su on i slični njemu iznijeli na svojim plećima i na svojim od nesna umornim očima. Jer, mi Vlašić pamtimo kao zimsku turističku destinaciju, a General Alagić i njegovi borci tada su bili daleko od tog sna.

Ovaj tekst i spomen na generala Alagića nastaje u vrijeme kada oslobođeni general srpske vojske Perišić javnosti plasira izjavu tipa: „Da se sada zarati, ponovo bih ratovao po Hrvatskoj i BiH“. Pitam se, gledajući na video zapisima generala Alagića i njegovu vojsku kako oslobađaju Vlašić, da li bi ispred generala Perišića stao neki novi, naš general, neki novi Mehmed Alagić, znajući šta bi mu društvo za koje se bori(o) (kao po pravilu) dodijelilo poslije bitke? Jer, svugdje je u svijetu osim u BiH, lahko biti general poslije Bitke. Svugdje je to najlakše, samo kod nas najteže i najskuplje.

Piše: Edin Memić

(preporod.com)

Leave a Reply

*

captcha *