“I Hrvatska i Srbija imaju manju ulogu nego što bi, po mom mišljenju, mogle i trebalo da imaju…”, te da “Beograd i Zagreb imaju mnogo više razloga da vode računa i treba da više vode računa o BiH nego što to sada čine”. U vezi s ovim stavom Nebojše Radmanovića, Služba za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je izdala saopćenje za javnost u kojem se kaže:

– Nije poznato šta gospodin Radmanović misli pod “malom ulogom” Hrvatske i Srbije u Bosni i Hercegovini i “vođenje više računa” ove dvije susjedne zemlje o Bosni i Hercegovini, no povijest nas uči da kad god su se hrvatsko-srpske “uloge” i “računi” povećavali u Bosni i Hercegovini, povećavala se i glavobolja bošnjačkog naroda, samo zato što su Bošnjaci. Na ovu činjenicu je upozorio znameniti Bošnjak akademik rahmetli Alija Isaković na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine kada je kazao Bošnjaci su: “uz Poljake jedini narod u Evropi s dva susjeda koji mu dogovorno rade o glavi… Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka – Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima”, kazao je tada Isaković.

Stoga, Radmanovićev poziv da Hrvatska i Srbija “povedu više računa” o Bosni i Hercegovini, bez i najmanjeg obzira na prava većinskog bošnjačkog naroda, izaziva kod Bošnjaka muslimana sumnju i strah od srpsko-hrvatske “brige” za Bosnu i Hercegovinu, jer svakom dobro obaviještenom posmatraču je postalo jasno da se srpska i hrvatska politika ni po čemu tako dobro ne slažu kao po antiislamizmu, antibošnjaštvu i antibosanstvu.

Ne želeći podleći generalizaciji i minimizirati ulogu i doprinos patriota Srba i Hrvata u odbrani bosanskohercegovačkih interesa, ali je očito da se općenito gledano ni hrvatska ni srpska politika nije bitno promijenila od miloševićevsko-tuđmanovskog dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine bez Bošnjaka. Miloševićevsko-tuđmanovska teza je još uvijek živa, a to je jednu trećinu muslimana Bošnjaka treba pokrstiti, jednu trećinu protjerati a jednu trećinu pobiti. Ne mogavši više čuvati tajnu, ovih dana nas je Rajko Vasić obavijestio da je “Bosna i Hercegovina kršćanska zemlja”, što još jednom potvrđuje da se nije odustalo od miloševićevsko-tuđmanovskog plana: jedna trećina Bošnjaka je prognana, dok trećinu onih koji su ostali u BiH treba pokrstiti na način da im se kaže da je ovo “kršćanska zemlja” i da, prema tome, treba da što prije odustanu od svoje vjere, inače će Čađina policija objaviti opći lov na vještice (muslimane Bošnjake) zvane vehabije.

Možda je Radmanović mislio da njegova izjava neće doći do ušiju Bošnjaka, obzirom da se ovih dana bošnjačka politička i intelektualna “elita” ponaša kao gluha, nijema i slijepa pred činjenicom da su gotovo sve vitalne državne institucije poklonjene srpsko-hrvatskim interesima, što je neke Bošnjake podsjetilo na davnu 1878. godinu i vrijeme Berlinskog kongresa kad se raspravljalo o Bosni i Hercegovini bez ikoga ko bi se zalagao za državne bosanske interese. Zato se ovih dana neki od Bošnjaka obraćaju Islamskoj zajednici i njoj iznose svoju zabrinutost i strahove, tvrdeći da se tako, kao i na Berlinskom kongresu, i ovoga puta dogodilo oko sastava Vijeća ministara države Bosne i Hercegovine: Hrvati su se borili za svoje hrvatske interese, a Srbi su se borili za svoje srpske interese u skladu sa hrvatsko-srpskim dogovorom, dok se niko istinski nije borio ni za bošnjačke ni za bosanske državne interese.

Umjesto da se bore za bošnjačke, odnosno bosanske državne interese, ti, koje smatramo “našim” predstavnicima, borili su se za lične narcisoidne i donekle za svoje stranačke interese. Znakovito je da ni glasovi koje su Bošnjaci dali Željku Komšiću nisu im pomogli da dobiju adekvatan broj ministarstava gdje se bitno odlučuje o njihovoj osnovnoj egzistenciji, dok im se, s druge strane, zbog tih glasova sve izvjesnije nameće i opravdava realizacija miloševićevsko-tuđmanovskog plana o podjeli Bosne i o srpsko-hrvatskoj povećanoj “ulozi” i uvećanom “računu” o kojem Nebojša Radmanović govori.

Krajnje je vrijeme da se Bošnjaci probude, opamete i shvate poruku akademika Alije Isakovića, a to je da smo mi Bošnjaci, “uz Poljake jedini narod u Evropi s dva susjeda koji mu dogovorno rade o glavi…”.

Vrijeme je da, umjesto prebacivanja egzistencijalnih bošnjačkih briga i strahova na Islamsku zajednicu, svi koji smo preživjeli u domovini i koji smo privremeno u izgnanstvu udružimo se u pritisku na naše političare da sjednu zajedno i rade u bošnjačkom i bosanskom interesu, te da im se jasno kaže da se izdaja nacionalnih i državnih interesa neće tolerirati.

Onima koje iritiraju oglašavanja Islamske zajednice o ovim i sličnim pitanjima od egzistencijalne važnosti za muslimane Bošnjake, kažemo da ćemo to raditi sve dok se ne probude bošnjački intelektualci, sve dok se ne ujedine bošnjački političari, sve dok se ne osvijeste izdajnici naših vitalnih nacionalnih i državnih interesa, sve dok budemo osjećali opasnost za naš opstanak. Mi ne pristajemo na dragovoljno odricanje od blagodati slobode javnog govora i djelovanja, što je postala navika i odlika nekih Bošnjaka. Odricanje od slobode i kukavičluk mogu se smatrati grijehom čije posljedice u ovakvoj situaciji vode u suicid, kao najveći grijeh prema Bogu i svom narodu – kaže se u saopćenju Službe za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u reagiranju na izjavu Nebojše Radmanovića.

(24sata.info)

Leave a Reply

*

captcha *