Budući da su su bili na kraju liste, pomoć Međunarodnog monetarnog fonda je tokom 90-tih godina prošlog stoljeća „skuhana“ samo za milione radnika u „tržištima u nastanku“. U cilju „stabiliziranja“ ekonomije i „povratka povjerenja investitora“, IMF je insistirao da je svaka vlada obavezna implementirati danas svima poznati paket mjera. Mjere štednje su uvjet broj jedan IMF-a za bilo kakvu finansijsku pomoć. Mjere su predviđene kako bi se spriječio odliv kapitala, problemi naplate dugova, kao i odliv deviznih rezervi.

IMF tvrdi da je politički neutralan i predstavlja se kao dobronamjeran, ali vrlo racionalan bankar: on samo predstavlja interese svojih zemalja članica, postoji samo kako bi finansirao razvoj i rast međunarodne trgovine. Njegova finansijska pomoć se sastoji u tome da državama članicama pomaže da prevaziđu trenutačnu bilansu finansijskih poteškoća (npr. nedostak novca za izvoz), obavezujući ih da sprovedu neophodne strukturne promjene u ekonomskim politikama koje će omogućiti povećanje izvoza. IMF propovjeda neoliberalnu doktirnu da se svaka država može specijalizirati u nečemu, te da će izvoz tog proizvoda ili usluge maksimizirati dobrobit građana.

Istina je, za razliku od ovog idiličnog autoportreta sasvim drugačija. IMF zapravo djeluje kao internacionalno ministarstvo finansija koje nadzire „Treći svijet“ – odnosno brojne polukolonije u Aziji, Latinskoj Americi i Africi – u ime malog broja moćnih imperijalističkih država kao što su SAD, Britanija, Njemačka, Japan, Francuska itd., koje dominiraju svjetskom ekonomijom. Opseg IMF-ovih intervencija je iznad ingerencija bilo koje vlade i mnogih privatnih komercijalnih banaka. Ciljevi njegovih intervencija su sljedeći:

* Garancija sposobnosti države da servisira svoje dužničke obaveze privatnim bankama. Svi viškovi vrijednosti proizašli iz povećanja izvoza ili privatizacije predviđeni su za plaćanje kamata na strana dugovanja.

* Otvaranje nacionalnih tržišta investicijama i mogućnostima stjecanja vlasništva vodećih G8 imperijalističkih država.

* Unutar samog IMF-a su neke članice, mahom imperijalsitičke sile „jednakije“ od drugih. Sprovodeći, pod takvim uslovima, svoju agendu zabrane restrikcija na slobodnan protok dobara, usluga i kapitala, IMF je očigledno oružje u rukama bogatih i moćnih.

 

Zbog čega je osnovan?

Tokom Velike depresije koja je tridesetih godina prošlog stoljeća razorila svjetsku ekonomiju, na hiljade banaka je propalo, vrijednosti zemljišta su opale, fabrike ostale prazne, a desetine miliona radnika su izgubili posao. Internacionalne finansije i monetarna razmjena bili su uništeni. Rašireno nepovjerenje u papirni novac dovelo je do potražnje za zlatom, koju ni jedno ministarstvo finansija nije moglo ostvariti.

Jedan broj država, predvođenih Velikom Britanijom, bile su prisiljene napustiti pokriće papirnog novca u zlatu, prema kojem je vrijednost odnosno stabilnost svake valute morala biti garantovana isplatom odgovarajuće sume u zlatu.

Tokom 30-tih godina prošlog stoljeća, kada je vrijednost novca bila nesigurna, mnoge su države gomilale zalihe zlata. Ovaj proces je doveo do daljnjeg smanjivanja količine i frekventnosti monetarnih transakcija i intenzivirao depresiju.

Neke od vlada su, očajne zbog nemogućnosti da pronađu inostrane kupce za domaće poljoprivredne proizvode, prodavale svoje nacionalne valute ispod njihove stvarne vrijednosti, kako bi potkopale trgovinu drugih država koje su prodavale iste proizvode. Ova praksa, poznata kao „kompetetivna devalvacija“ izazvala je devalvacijsku odmazdu od strane rivala, uvećavajući tako monetarnu nesigurnost i minirajući trgovinu.

Relacija između novca i vrijednosti robe postala je potpuno konfuzna, kao i relacija između nacionalnih valuta. Svjetski kapitalizam je bio nokautiran i zarobljen spiralama deflacije i recesije. Između 1929 i 1932 cijene dobara su opale za 48 posto širom svijeta, a međunarodna trgovina se umanjila za 63 posto.

Drugi svjetski rat je kreirao uslove za ekonomski oporavak. U tim su uslovima pobjedničke imperijalističke sile počele stvarati monetarni sistem, kojim bi se osiguralo da se katastrofa 30-tih godina prošlog stoljeća više ne ponovi.

Harry Dexter White u SAD i John Maynard Keynes u Ujedinjenom Kraljevstvu su kreirali slične sheme u ranim 40-tim. Željeli su uspsotaviti sistem koji bi ohabrio nesmetanu zamjenu jedne valute za drugu, utvrđujući jasnu i nedvosmislenu vrijednost svake od njih. Također je predviđeno ukidanje restrikcija i praksi kao što su „kompetetivne devalvacije“, koje su investicije i trgovinu u tridesetima dovele do virtualnog zastoja.

Sistem je morao biti nadziran od strane nove internacionalne institucije, te je stoga 1944 na konferenciji u Bretton Woods u SAD osnovan IMF. Sa radom je započeo 1946., a njegov glavni podupirač postaje američki imperijalizam, koji je iz rata proizašao kao neprikosnoveni pobjednik. Sjedište IMF-a se nalazilo u SAD, a njegovi uposlenici su bili mahom američki ekonomisti. IMF je redovno razmjenjivao osoblje sa Ministarstvom finansija SAD, koje je najveći donator sredstava IMF-u, imalo pravo veta na svaku pokušaj promjene u Povelji IMF-a. Kako je 1983. izjavio sekretar za finansije SAD Donald Regan:

„IMF je u osnovi nepolitička institucija… Ali to ne znači da on ne služi političkim i sigurnosnim interesima SAD.“

(U sutrašnjem nastavku: Kako su opljačkani Meksiko, Peru, Čile, Argentina, Indonezija…)

(radiosarajevoba)

Leave a Reply

*

captcha *