Zašto ovaj pritisak i izliv naše oholosti? Može li Sandžak imati ikakav mirniji tretman osim pritisaka. Ovoga puta pritisak da menja naziv u Rašku oblast. Zar zato što su u Sandžaku Bošnjaci u većini? Po tome načelu bi onda trebalo menjati i nazive mnogobrojnih beogradskih lokaliteta kao što su Terazije (vaga), Kalemegdan (polje oko utvrde), Topčider (dolina topnika, tj. artiljeraca), Sava Mala, Tašmajdan (rudnik kamena, kamenolom)… Sve su nam to ostali turski nazivi. Da pomenemo i Kuršumliju, Gadžin Han, Vladičin Han… Sve su to turcizmi, a ne smetaju nam. Ovaj, ohološću, Sandžaku nametnuti problem me podseti na urlikanje nekih bosanskih Srba pre početka rata u BiH – „Sarajevo, ne’š se tako zvati, Srbi će ti novo ime dati“, pa nakon ovoga rata brisanje svih bosanskih prefiksa naseljenih mjesta od strane vlasti Republike Srpske (RS).

U nekim mjestima RS ako pomeneš Bosnu, ima ih koji se na to obrecnu „Nije ovo Bosna, ovo je Republika Srpska“. Zar je, tamo gdje imamo vlast, sve samo srpsko? Čak i ono što u istoriji nikad nije bilo. Zašto trebamo sve farbati samo našom farbom? Živi li sa nama još neko? Umjesto tolerancije i usklađenosti zajedničkog života, mi nasiljem i pritiscima proizvodimo vehabije, kojih nikad u BiH i u Sandžaku ranije nije bilo. Zašto svoje komšije ne Srbe, državljane Srbije, ne prihvatamo jednake sebi? Zašto nam ekstremisti divljaju?

Sandžački Bošnjaci su, nažalost, u svakome ratu od 1912. do 1995, ubijani, paljeni, pljačkani i progonjeni sa svojih ognjišta, pa su osetljivi na svaki pritisak. Jesam protiv spomen-ploče Aćif-efendiji, ali trebamo procijeniti zašto je on, kod onih koji su mu ploču postavili, cijenjen. Znajmo da su tokom Drugog svjetskog rata sandžački muslimani mnogo stradali od četničkog nasilja. Taj Aćif-efendija, iako je kako se kaže bio naklonjen okupatoru, njih je organizovao da se brane od četničke kame. Pored osude, mi to moramo i shvatiti, pa na jedan ijep način postupiti i te ljude odobrovoljiti da ploču uklone.

Tu treba učestvovati državni vrh. Neka gospoda Nikolić i Dačić odu u Novi Pazar (ovoga puta na popravni ispit), kao što često idu u Banjaluku (bez prethodnog dolaska u Sarajevo), pa neka sa Sandžaklijama razgovaraju kao sa svojim državljanima. Trebaju im priznati istinu, izviniti im se za stradanja i osuditi sva dosadašnja nasilja nad njima. Posebno u ratovima 1991-95. godine. Državni vrh više poklanja pažnju Republici Srpskoj, koja je u BiH, nego Sandžaku, koji je u Srbiji. Shvatimo da Sandžaklije to i vide i osjećaju, pa se kod njih javlja nezadovoljstvo, sumnja, strah i otpor. Taj otpor, nažalost, obično kako to već biva, organizuju nazadni elementi. Sandžaklije su naši građani, građani Republike Srbije i ne smiju imati osjećaj da su nepoželjni. Jači smo i napredniji ako smo složni. Prema njima se, nažalost, dugo, dugo nerazumno postupa. Ostavimo Sandžak na miru, dosta se napatio. Tim putem treba od Srbije praviti demokratsku, ekonomski naprednu, evropsku državu. Hoćemo ljubav i mir! Ne pravimo od Sandžaka Kosovo! Neka zajedno svima bude srećna 2013. godina!

Autor: Rade Vukosav

(danas)

Leave a Reply

*

captcha *