Što donese, roda i odnese! Evo nam je u posljednjih desetak dana odnijela Dragutina i Nijaza. Kažu da je smrt za neke kazna, za neke dar, a mnogima je usluga. Što je smrt bila za, recimo, Nijaza, ne znam! Nisam vješt, ne poznajem materiju. Ko zna, neka kaže ili napiše.

Helem, nekoliko dana po njegovoj dženazi, s koca i konopca smo se okupili na kafi. Uslijedila je priča o sibirskoj zimi koja je okupirala BiH, o tome kako je mir postao nepodnošljiv i kako bi, stoga, trebalo uložiti sve na jednu kartu – avionsku. Spomenuli smo i poznanika koji je ženu učlanio u protivničku stranku pa joj u bračnom krevetu vraća za izborni poraz. Onda je Raif S. počeo priču o licemjerju.

– Ne mogu razumjeti da SDP i SDU nisu za Nijaza mogli organizirati zajedničku komemoraciju. Hem obje stranke slove za socijaldemokratske, hem je Nijaz u obje bio čovjek koji se pika. Prvu je osnovao, napisao joj sve što i kako treba, bio joj predsjednikom. Potom su ga kao neposlušnog vojnika partije i mangupa u vlastitim redovima istjerali iz njegove političke kuće, rekao je Raifaga.

– To možda i mogu progutati, ali ne i to da su komemoraciji u organizaciji SDP-a prisustvovali i ljudi koji su ga istjerali iz te stranke. Sva je sreća pa predsjednik i genijalni vođa nije ni jedne progovorio! Tek bi to bilo licemjerje, primijetio je Fahro K. Ja sam šutio. Nisam imao ništa suvislo za reći. Samo sam pomislio da lakše hrđa s mrakom prođe nego suncem obasjana. Da život se, valjda, svodi na šest minuta: mojih pet i minutu šutnje. Onda je stolu za kojim smo srkali kafe, prišao prosjak. Raif ga je poznavao. Iz džepa izvukao kovanicu i tutnuo mu je u ruku, rekavši:

– Do jučer si prosio po periferiji grada, sad u centru. Je li ti se to poboljšao socijalni položaj?

Prosjak je rekao da mu se porodica razvila u strijelce, da prose po različitim dijelovima grada. Dalo se zaključiti da, što bi rekli lešinari – žilav je naš narod, te da je u našoj državi protok ljudi, ideja i kapitala na prihvatljivom nivou.

Onda je konobar pitao da upali televiziju jer uživo ide duel “precjednika Srpske i onog za**** liberala Čede”. Ja nisam imao ništa protiv, budući mislim da Dodik i kada se posiječe, inicijativa poteče. Fahro je rekao da s Miloradom nikad nije dosadno, da je vrijedan pažnje. Pod uslovom da ne pjeva novokomponovane. “Precjednik” nije pjevao, pa smo slušali i gledali.

U jednom je trenutku liberal Čedo rekao kako je za njega Pijemont srpstva Srđan Aleksić, mladić iz Trebinja koji je ubijen jer je spašavao život prijatelja Bošnjaka.

– Nađi mi jednog muslimana koji je spašavao Srbina, rekao je, ako sam dobro čuo, Dodik.

Čedo ga nije našao. Ja jesam. Moj Srđan se zove Amir Reko Makedonac. Bio je komandant 43. brigade ARBiH. Četnici su početkom rata ušli u njegovo rodno selo u okolini Goražda. Sravnili ga sa zemljom, ubili sedam Reka, među njima i Amirovu majku, djeda. Pet dana nakon toga, jedinica kojom je Amir komandovao oslobodila je to selo. Zarobila 30-ak neprijateljskih vojnika i isto toliko civila. Gledao ih Makedonac uplašene, potom okupio, ispričao što su četnici uradili prije pet dana njegovoj familiji i rekao:

– Usprkos tome, vama ni dlaka s glave neće faliti!

I nije im falila. Razmijenjeni su.

Helem, nakon duela “precjednika Srpske i liberala Jovanovića”, naslušao sam se svakojakih komentara. Najviše mi se dopao Raifagin. Rekao je kako je  vazda bilo i biće da velika riba guta malu. Da velika Srbija guta i gutat će Srbiju.

Izvor: Oslobodenje.ba

Leave a Reply

*

captcha *