Sporedni motivi


Istraživanje i motivi znatiželje

Nepoznano u čovjeku budi iskru pitanja koja ga navodi na istraživanje i dobijanje odgovora, s ciljem pronalaska svrhe i uporišta.
Primjer takvog djelovanja je Ibrahimovo, a.s., nezadovoljstvo svojim ocem, koji se molio kipovima, umjesto Bogu.
Nezadovoljstvo je bilo inicijalni faktor koji je isprovocirao znatiželju za upoznavanjem Boga. Ibrahim, a.s., je počeo tragati za istinom posmatrajući zvijezde, mjesec i sunce. Došao je do zaključka da se Bog ne moze čulno opaziti, jer sve što je opipljivo, prolazno je. Istinski Bog je onaj koji je stvorio sve ove stvari, zvijezde, mjesec i sunce. (Kur’an, 6: 74-79)
Ovakvo razmišljanje je primjer na koji način motivacija vodi ka egzaktnom zaključivanju, u zavisnosti od toga da li se prihvati vjera ili nevjerstvo kao jasan životni put.
Pravilan tok misli, prouzrokovan znatiželjom neminovno vodi povećanju imana. Poslanik Ibrahim, a.s., vođen željom za znanjem, pitao je Allaha, s.v.t., da mu pokaže kako oživljava mrtve. (Kur’an, 2: 260) Njegovo, a.s., vjerovanje u Allahovu moć je bilo neupitno, ali i pored toga u njemu, kao i kod ostalih ljudi, postojala je prirodna želja za otkrivanjem novih stvari, čijim  zadovoljavanjem se srce smiruje.
Međutim, ne vodi svako pitanje ka korisnom odgovoru. Poslanik Adem, a.s., je napravio grešku slijedeći svoju znatiželju, koja ga je navela da pojede zabranjeno voće. Na kraju se postidio svoga djela. (Kur’an, 20: 120-121) Budući da je bio bogobojazan, Allah je prihvatio njegovo pokajanje i uputio ga na pravi put. (Kur’an 20: 122)
Da bi se napravila pravilna selekcija znatiželje koje vodi ka korisnom, i da bi put njenog ostvarenja bio ispravan, neophodno je tražiti od Allaha uputu. Jedino na taj način moguće je oblikovanje duše i jačanje vjere.

 

Manipulacija i kontrola motiva

Manipulacija i kontrola motiva koji vode ka tačno utvrđenom cilju moraju biti pomno ispitani. Neophodno je upotrijebiti sva čula i razum da bi se napravio pravi odabir. Allah, s.v.t., govori o ovoj vrsti motiva kada navodi primjer ljudi koji su željeli da vide, čuju i osjete ono o čemu Kur’an govori, a da pri tome njihova srca nisu u potpunosti prihvatila Allaha kao Onog Koji upućuje. Zbog neiskrenosti svog nijjeta, nisu bili sposobni razlučiti šta je dobro, a šta loše za njih. Allah za takve ljude kaže da oni neće prihvatiti istinu bez obzira na dokaze koji im se daju. (Kur’an, 6:7-9)

 

Motivi agresije

Agresivnost je vrsta ponašanja usmjerena ka činjenju zla drugom. Pitanje da li su motivi agresije urođeni čovjeku su prvi postavli poslušni meleki. Meleki su pitali Allaha, s.v.t.:

“Zar će Ti namjesnik na Zemlji biti onaj ko će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje štujemo.”
(Kur’an, 2:30)

Iako ljudska duša može nositi potencijal agresivnosti, neće sva ljudska bića na taj način reagirati.
U Kur’anu stoji:

“Izlazite iz njega svi, reče On, jedni drugima ćete neprijatelji biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.”
(Kur’an, 20:123)

Prvi čin agresije, ili bolje rečeno prvi grijeh počinjen iz agresivnosti, počinio je Ademov, a.s., sin, Kabil, koji je ubio svog brata. Pojedinosti događaja se mogu naći u Kur’anu, 5:27-31. Iako su obojica živjeli u blagoslovljenoj kući Allahovog poslanika, prirode njihovih duša su bile drugačije u shvatanju Allahovih odredbi.

 

Motivi uspjeha

Potreba za ostvarenjem uspjeha je želja da se nadvisi prosječnost i da se nametne standard izvrsnog. U osnovi, postoje tri kategorije standarda izvrsnog: 1) nadmetanje u zadacima, 2) nadmetanje sa samim sobom i 3) nadmetanje protiv drugih. Sigurno je da Allah, s.v.t., zahtjeva od nas da smo uspiješni u svim kategorijama. Svakako je najveći uspjeh postizanje duševnog mira (en-nefs el-mutmeinneh) i oslobađanje od kompleksa krivice od koje pate male, impulsivne duše (en-nefs el-levvameh i en-nefs el-ammareh bi su’). Takav mir uzrokuje u duši žudnju za činjenjem dobrog i odricanje svega što je pogrešno. Na taj način iz uspjeha u nadmetanju sa samim sobom proizilaze svi drugi uspijesi. Iako je potreba za uspjehom sekundarni motiv u islamu, nijjet za uspjeh mora biti ispravan. U Kur’anu stoji: “…vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretičete.” (Kur’an, 2:148) Svaka duša u čijem je srcu iman će se truditi da očisti svoje motive o postizanju uspijeha od zla.

Motivi pripadnosti

Osjećaj pripadanja zajednici je potreba za toplim, bliskim i pozitivnim odnosima s drugim ljudima. Allah, s.v.t., je stvorio Havu ne samo za ispunjenje Adamovih seksualnih potreba, nego da bi se ispunio osjećaj pripadnosti. U Kur’anu je navedeno da je ta potreba prirodna.

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista Silan i Mudar.” (Kur’an, 9:71)

Može se zaključiti da je osnova potrebe pripadnosti čovjekov iman. Snagu imana vjernika, koja vodi ka uspostavljanju jakih međusobnih veza utemeljenih na međusobnoj ljubavi i plemenitosti, je uporedio Poslanik, s.a.v.s., sa cijelim ljudskim tijelom, koje osjeti bol u slučaju da je nefunkcionalan samo jedan njegov dio. Pripadnost utemeljena na imanu je jača od pripadnosti utemeljene na blagosti, rasi ili naciji. Dokaz za ovu tvrdnju je Bitka na Bedru, kada su se muslimani morali boriti protiv svoje rodbine da bi sačuvali iman u svojim srcima.


Motiv duhovnosti

Aspekt o kome se rijetko govori u zapadnoj psihologiji je motiv duhovnosti. Allah kaže da je čovjeku urođeno traganje za spoznajom istine, iako ga mnogi ljudi zanemaruju. U Kur’anu stoji:

“Zato stani licem svojim vjeri pravoj, fitretu Allahovom, onom po kojem je stvorio ljude.”
(30:30)

El-Kurtubi u svom tefsiru navodi tumačenje da je Allah dao potencijal svakom čovjeku da spozna Njegovo postojanje, da vjeruje u Njega, i da spozna Njegovu Jednoću. Prema drugom Kur’anskom ajetu, svi ljudi su prije rođenja boravili u duhovnom svijetu (`alam arvah), te sve duše su imale sposobnost govora i posvjedočile su da je Allah njihov Gospodar. Svaka duša je položila zakletvu, koju je zaboravila kada je nastanila svoje tijelo.(Kur’an, 7:172) Stoga čovjek ima potrebu za traženjem Boga te nosi odgovornost namjesnika na zemlji. Ovakav prirodni nagon za spoznajom istine se spominje i u hadisu kada se govori da svako dijete se rađa sa svojom fitrom, a potom roditelji odgajaju dijete kao Jevreja ili kršćanina.


Motiv religioznosti

Konačno, svaki musliman ima, teoretski govoreći, želju da njegova djela ne budu u kontradiktornosti sa islamskim zakonom, vjerovanjem i ponašanjem. U Kur’anu se na mnogo mjesta precizira kakav mentalni sklop i ponašanje su svojstva vjernika, nevjernika i licemjera, počevši od sure El-Bekare, prvih 20 ajeta. Potreba za uputom od Allaha, s.v.t., motivira vjernika na način koji se razlikuje od shvatanja onih koji odbacuju istinu. Budući da su vjernici različitog stepena imana, njihova spoznaja i djela, kao i motiv religioznosti, su različiti.

Napisali: Alizi Alias, Muhamed Zaki Semsudin, Malezija
Izvor: syarafuddinsulaiman.wordpress.com

Leave a Reply

*

captcha *