Nije trebalo čekati puno a da komentari na ovu Erdoanovu (osvjedočenog prijatelja naše zemlje) izjavu prestižu jedan drugi. O kakvim komentarima je riječ može se naslutiti odmah. Premda Alija Izetbegović još uvijek kod većine svoga naroda posjeduje neosporan autoritet, ipak i taj narod a i njegovi politički predstavnici, posebno iz reda onih koji su Alijinu ideju prvo naslijedili a potom transformirali, dočekao je dvojako. Stidljivo i ljutito. Kao da je riječ o nekom, ne daj Bože avretu, kojeg bi se trebali stiditi i kao da je riječ o svojevrsnoj izdaji koju bi što prije trebalo ugušiti.

„Ostavljam ti Bosnu u amanet“, riječi su Alijine, kojih se eto, u neizvjesnoj BH političkoj situaciji sjeća premijer Erdoan, prvi čovjek velikog igrača, Turske, u kojoj sve veći i veći broj zemalja vidi partnera, a ne „bolesnika sa Bosfora“. Mjesta za stid, kao i za uznemirenost barem među Bošnjacima ne bi trebalo biti, jer pogledamo li malo dublje, Alijin amanet  ima i značaja i smisla.  

Sa ove vremenske distance, taj amanet je izrečen prije 9, a 8 godina nakon rata, 2003. u vrijeme kada je Predsjednik boravio u bolnici, a nedugo nakon toga i umro. Tajip Erdoan nije bio jedini strani državnik koji je posjetio Aliju Izetbegovića u bolnici i vjerovatno nije jedini kome je Alija nešto oporučio. Taj amanet i nije bio toliko interesantan javnosti, premda se o njemu govorilo kao o nečemu što se pamti, a ne piše se, ali je postao interesantan sada kada se prisustvo Turske osjeti sve više i više bilo u ekonomskom, kulturnom pa i političkom smislu.

Nadalje, nije li i sama Srebrenica dovoljan razlog da se ovakva oporuka ostavi i tada i sada? Ista ona Srebrenica koja je bila ostavljena od strane čitavoga svijeta. Međunarodno jaka Turska ili bilo koja druga zemlja koja bi imala ne samo goli interes u BiH, već i neraskidive historijske veze sa njom, imala bi razloga da u mogućoj situaciji poput one u Srebrenici, na ovim ili nekim drugim prostorima, odlučno kaže NE i zaustavi eventualno krvoproliće. Ono što se moglo pročitati na forumima i internet portalima „iz Federacije“ stiče se dojam da običan svijet (koji je ljutito reagirao na Alijin amanet) ne zna značenje te riječi. Sasvim je sigurno da „ostavljanjem Bosne u amanet“ Alija ne želi njenu „okupaciju“ od strane Turske, a kako se to želi prikazati javnim ispoljavanjem mišljenja o ovom „problemu“. Ostavljanjem u amanet nekoga nečemu znači izazivanjem brige kod tog nekog koja bi rezulitrala pružanjem pomoći bilo koje vrste ako za to dođe vrijeme? Šta je u tome onda loše? Ništa, jer i mnoge druge zemlje, veće od BiH u svakom pogledu, kada za to dođe vrijeme prihvataju brigu i pomoć drugih. I ne samo to. One su na tome zahvalne.

Ovdje je, ne čini mi se, riječ o onom patološkom kompleksu spram Turske i svega što je za Tursku vezano, pa se tako, iznova,  obični svijet ali i njihovi neobični politički predstavnici opiru svakom pominjanju Turske u tom pogledu. Razumljivo, možda bi im npr. holandski hizmet našem narodu i našoj zemlji bio draži, kao što im je bio drag jula devedeset i pete u Srebrenici, kada je i sam haški optuženik, zločinac Ratko Mladić taj grad, tu Srebrenicu, „Srpsku Srebrenicu“ poklonio Srpskom narodu naglašavajući pri tome da je došlo vrijeme za, pazi sad, osvetu nad „TURCIMA i dahijama na ovim prostorima.“

Portal Vakat.ba je već naveo izjave nekih političkih predstavnika iz reda srpskog i hrvatskog naroda, čiji su stavovi nepodijeljenji, pa čitajući ih ispada  da su i jedni i drugi najedanput postali čuvari BiH, a ne njeni secesionistički elementi. Pametnog čovjeka i ne vrijeđa više njihov animozitet spram Turske, koliko licemjerstvo kojeg ne znaju ili ne žele skriti. Iako svaki dan, malo po malo, svojim susjedima, prekograničnoj braći, u amanet ostavljaju dio po dio ove zemlje, a to ne izaziva niti polemiku niti strašan, zabrinjavujući čin. Premda znaju, a to i sami kažu: „Ovo nije nešto što je nasljedna begovina, da bi bilo ko kome ostavljao BiH”. I još kažu da takva izjava kod Srba izaziva osjećaj nelagode. A kakvi li su osjećaji Bošnjaka spram miješanja Srbije u uutrašnji stvari BiH, iste one Srbije koja je svim svojim mehanizmima štitila osvetnike nad “turcima i dahijama” ovih prostora.

I kada sagledam sve kazano, sve učinjeno i neučinjeno, sve obećano a iznevjereno, onda i nemam ništa protiv tog da neko poput sadašnje Turske, i sadašnjeg njenog Premijera preuzme ponuđeni mu amanet. Ako ništa, a ono zbog protuteže i uspostavljanu balansa, kako se čitava Bosna jednoga dana  na vagi povijesti ne bi prevalila. Pola u Srbiju. Pola u Hrvatsku.

“A vjernici o ponuđenim im amanetima brigu brinu”.

Edin Memić

(vakatba)

Leave a Reply

*

captcha *