Posjetivši Istanbul po prvi put 1997 godine, našao sam se odjednom među demonstranticama ispred univerziteta koji je smješten uz jednu od najpoznatijih turističkih atrakcija grada "“ natkrovljeni bazar, Kapali çarşi. Muslimanke su tada protestvovale protiv uskraćenog prava na posjetu univerzitetima s islamskom nošnjom. Kemalizam je, u plavoj uniformi policajca, pokazivao svoju odlučnost da ne iznevjeri utemeljitelja republike, iako je početak kraja bio blizu. Ni nakon 80 godina sistematskog uništavanja islama, Keminim nije pošlo za rukom da potisnu islam iz javnog života. Tadašnji protesti su bili živi pokazatelj da sistem koji je nastao u vremenu evropskog fašo-nacionalizma nije u stanju dati odgovore na pitanja koja kopkaju turskog stanovnika. Protest muslimanki tada nije bio izraz očaja nego nadolazeće promjene u korist islama, što je ovih dana kulminiralo izglasavanjem zakona turskog parlamenta koji dozvoljava nošenje hidžaba u školskim ustanovama. Uz ramazan prošle godine sam se nakon 10 godina opet obreo u Istanbulu. I tih dana "hidžab" je na ulice izveo stotine hiljada Turaka. "Sve se mijenja sem kamenja",  samo ovaj put su to Kemini koji se kutnjacima hvataju za prošla vremena protestirajući protiv odluke turske legislative. Nije isključeno da turska vojska, kao glavna okosnica turskog kemalizma, preuzme kormilo u svoje ruke kao što su to radili već nekoliko puta, zadnji put kad su s vlasti otjerali Nedžmetina Erbakana, demokratski izabranog predsjednika Turske. A najsvježije s Alžirom i izborima 1992. godine znamo za posljedice kad većinsko muslimansko stanovništvo svoj glas da "˜pogrešnoj’ političkoj opciji.

Sigurno je gorko iskustvo za kemalističku oligarhiju kad mora uvidjeti da se sve manje Turaka može oduševiti idejama osobe koja je umrla od ciroze jetre nakon što je zadala zadnji udar hilafetu. Ovu gorčinu na samrtnoj postelji je najbolje formulisala Sabiha Gökçen, prva žena pilot turske vojske. Pored toga, ona je bila i posvojče Kemal-paše, koji je od nje napravio prototip moderne Turkinje. Shodno vremenu u kojem je djelovala, u historiju će ući kao prva žena koja je počinila genocid nad onima koji se nisu uklapali u "import proizvod" koji je Kemo nametnuo muslimanima Turske – nacionalizam. Bombardovala je kurdska sela na jugoistoku Turske ’40-ih godina prošlog stoljeća. Helem, kad je prije nekih 5-6 godina bila na izdisaju svijetu iza sebe je ostavila spoznaju: "S gorčinom moram uvidjeti da se Turkinje u sve većem broju vraćaju onome protiv čega se moj otac borio."

Ali ne žele svi kemalisti nespremni dočekati meleka smrti, a da ništa nisu uradili protiv hidžaba. Jedna od osoba koja bi po prirodnom toku događaja uskoro mogla otputovati u vječna lovišta je 93-godišnja(!) historičarka Muazzez Ilmiye Çig  napisala je knjigu koja ima za cilj da Turkinjama otvori oči u vezi s hidžabom. U njoj ova nena ukazuje na to da su u drevnoj kulturi Sumerana žene koje su bile u službi hramu pokrivale kosu i lice i na taj način su bile prepoznatljive kao osobe s kojima su seksualni odnosi bili neka vrsta bogoštovlja. Iz ovog Çigova poentira da za muslimanku danas (na osnovu Sumeranke tada) hidžab nije vjerski nego seksualni simbol. Bože dragi, koja glupača! Kao prvo, simbol jedne kulture ima potpuno drugu konotaciju u drugoj, čak i ako se te dvije kulture prostorno i vremenski dodiruju. U hinduističkoj religiji je "svastika" (kukasti križ) nešto sasvim normalno i niko od Hindusa ne misli na Adolfa i nacionalsocijaliste kad vidi taj simbol. Prije nekoliko godina među Hindusima Engleske nastala je frka jer je engleska vlada htjela zabraniti sve nacističke simbole, u šta bi spadala i "svastika", protiv čega su se pobunili Hindusi koje to uopće ne asocira na Hitlera i bratiju. Pa kad nesporazumi nastaju oko simbola u kulturama koje istovremeno egzistiraju, kako do bola moraš biti glup da povezuješ jedan te isti simbol u kulturama između kojih postoje stoljeća razlike? Jedino što se u ovakvim pamfletima da nazrijeti jeste stepen očaja koji među takvim fosilima vlada, jer im izmiče tlo ispod nogu.

U intervjuu za njemački sedmičnik "Der Spiegel" ona ponavlja jedne te iste "argumente" kojima se muslimankama u Turskoj već decenijama zabranjuje studiranje s islamskom odjećom. Madame Çig nema ništa protiv hidžaba, [usput rečeno, napisala je otvoreno pismo Tajibovci da skine hidžab, jer ne osjeća da ona zastupa njene interese. Koja bi frka ispala da je neka muslimanka prije 15 godina javno pozvala Tansu Çiler da stavi mahramu jer se ne može identifikovati sa svojom premijerkom], ali u državnim ustanovama hidžabu nije mjesto. To je zbog toga jer državne ustanove trebaju biti mjesta "neutralnosti" i "slobodna od ideologije". To što Kemo već 80 godina sa zidova turskih ustanova mrko gleda na svoje podanike ne potpada pod kategoriju "narušavanje neutralnosti". Ali hidžab to, očigledno, radi. Na kakvim temeljima je ta država izgrađena ako je komad tkanine napad na njezine fundamente?

Intervju završava riječima: "Atatürk je stvari najbolje razumio. Za mene je taj čovjek bio vizionar." Kemal je bio vizionar koliko i Azira što gleda u kašike. On je, jednostavno, bio dijete svog vremena. Vatreni poklonik ideje koja je tada bila "en vogue" u Evropi. I kao što je svaki "-izam", imao svojih 5 minuta nakon kojih se oprostio u historijske čitanke da tamo nastavi svoju egzistenciju, tako je i kemalizam intermeco historije muslimana koji žive na prostoru današnje Turske. Zvona koja najavljuju njegovu silaznu putanju ne čuju samo oni koji su srasli s "-izmom" i koji svoju frustraciju prikrivaju iza "naučnih radova".

Leave a Reply

*

captcha *