Samo što imam preselami farz akšama, ja na vrata džamije. Iako uvijek rado ostanem da razmijenim novosti s hodžom Mensurom H., koji predvodi albanski džemat, imao sam nekog neodložnog posla, pa ne klanjah dva rekata sunneta u džamiji nego sam ih ostavio za kasnije. Izađoh iz džamije na ulicu i samo što stavih nogu na pločnik kao da stupih u scenu iz kratkih priča Charlesa Bukowskog. Okrećem se oko sebe da se ne snima kakav film, da nije “skrivena kamera”, ali ništa se ne dešava. Tačno ispred mene na ulici zaustavi se crni fiat punto. Iz njega izađe žena na kojoj se vidjelo da joj je igranka u glavi. Uputi se ka kamionu koji je stajao na suprotnoj strani ulice. Džamija se nalazi u industrijskoj zoni grada, tako da je kamen – dobro, gromada – koji se tu nalazio pojava koja se u Njemačkoj, gdje sve ima svoj red, može tolerisati. Teta uze kamen u ruke, zamahnu svom snagom i baci kamen u šajbu auta. Sagnu se prema zemlji i opet uradi isto. Činjenicu da staklo nije puklo nego samo napuklo gastarbajteri bi prokomentarisali: “Ma ne može to puknuti kad ga Švabo napravi”’. Ali istina je u tome da je teta izgledala kao da su je sad oslobodili iz Aušvica. Visina 170 cm, težina “odokativnih” 43 kg. Tako da fizički nije imala snage razbiti gastarbajterovu uvjerenost u švapske proizvode.

Mrtva hladna, sjede u auto i odjaha u suton. Refleksno uzeh hemijsku olovku i na dlan napisah registraciju auta. Čitava akcija nije trajala ni minutu. Taman kad, kao stari saradnik sistema, uzeh mobik (što bi rek’o moj babo) da okrenem muriju i prijavim ovaj destruktivni element njemačkog društva [inače nemam kredita na kartici, ali poziv za vatrogasce i policiju se ne plaća] kad vidjeh da mi se približava jedan čiko u šlafroku i nekakvim ofucanim priglavcima.

“Je li ovo Vaš kamion”?, započeh ja.
“Jeste”
“Zapisao sam broj tablica žene koja vam je demolirala auto.”
I kako ja počeh s dlana čitati registarski broj – on dočeka i završi.
“To je bila moja bivša žena koju sam prije pola sahata izbacio iz kuće jer sam je uhvatio da me vara s drugim. Auto sam joj kupio prije dvije hefte.”

Murjak na drugom kraju žice [mobik je fakat bežični, ali ovo mi je ostalo iz nekih davnih vremena industrijske revolucije], reče mi da se ne mrdam dok oni ne dođu. Ostadosmo ja i Nijemac ispred džamije da čekamo miliciju. Vrijeme smo prekratili njegovom životnom pričom. Bio je malo pod gasom, pa je monolog tekao u slow motion modu.

“Upoznao sam je prije dvije godine. Doslovno sam je pokupio s ulice. Tad je bila u metadonskom programu. Već je 16 godina ovisna o heroinu od kojih je pet provela u zatvoru zbog droge. Mislio sam da će mi poći za rukom da potpuno ostavi opijate.“
Priča me nije posebno interesovala, a tromost ovdašnjih čuvara reda i mira prisilila me je da ga slušam.
“Sad su joj 42 godine i ima dvoje odrasle djece. Ustvari ju je njezin muž, od kojeg se davno rastala, navukao na iglu. Ona je Marokanka i zove se Nadja.” Do ovog momenta sam hvatao zjale po havi i gledao desno niz ulicu odakle bi se mogli pojaviti murjaci da mi prekrate muke na koje me je stavljao ovaj klošar sa svojim žalopojkama. Kad mi reče da je Marokanka ne bi mi svejedno. Presječe me.
Isto kao što mi nekih 10 godina ranije nije bilo svejedno kad me safata neka Ramiza s ‘Kulom stražara’ i na srpskom mi poče pričati o Jehovi. Pokazah tada umjetnu zainteresovanost samo da je uvučem u razgovor o islamu. Da se predstavila kao Jovanka iz Šapca bilo bi mi svejedno. Iz kufra u širk. Ramiza je bila Romkinja iz Bujanovca i napravih se mutav, k’o fol ne znam ja Jehovu, samo ne bih li je nekako ponovo poturčio.

Gubljenje muslimana u vremenu i prostoru u velikom broju slučajeva, kojih nažalost nismo ni svjesni, počinje već mnogo ranije. I to onda kad muslimanski roditelji daju djecu [ili im ih socijalna služba oduzme] na usvajanje ili na njegu drugim roditeljima.

“Igrom slučaja” [partizanska sintagma za “Allahovo određenje”] u zadnje vrijeme sam upoznat s nekoliko slučajeva u kojima će djeca, iako su im roditelji iz muslimanskog kulturnog kruga, najvjerovatnije biti lišena odgoja i pripadnosti ummetu Muhammeda, a.s. U Hamburgu je jednoj Turkinji koja je bila zaposlena u “horizontalnoj branši”, socijalna služba oduzela starateljstvo nad njeno dvoje djece, dajući ih dvjema njemačkim porodicama na starateljstvo. Jedno dijete je po dolasku odmah pokršteno, s nemuslimanskom starateljskom porodicom drugog djeteta imam kontakt, pošto žele da mu osiguraju barem minimalne informacije o islamu, te su me zamolili da im pošaljem slikovnice i ilmihale na njemačkom.

Lista ovakvih slučajeva je duga, a muslimani uopće ne vide neophodnost rada na ovom polju. Naprotiv – napori muslimana da u svojim džematima proguraju ideju efektivnijeg socijalnog rada redovno nailaze na nerazumijevanje prve garde džematlija, koji su – koji paradoks – najjače potreseni ovim problemom jer vide kako im djeca završavaju na igli ili ih dovode pijane u sitne sate kućama.

“Nedime dragi, šta nam ovo rade?”, kroz suze je u maju ’92 u TV kamere pitala Hanka Paldum, što je slikovito pokazalo svu nespremnost i naivnost većine Bošnjaka kad je u pitanju dočekivanje rata. Da smo bili iole pametniji, ne bi nas nestalo 200.000 nego mnogo manje.
Nažalost, muslimani Zapada se ponašaju kao Hanka. Svojim neradom i nezainteresovanošću za džematski rad posijali su sjeme koje sada daje plodove: raspad porodica, udaljenost od islama, neosjećanje pripadnosti ummetu drugog govornog područja.

Jedan od pet ciljeva šerijata, pored zaštite islama, imetka, razuma i časti jeste i zaštita potomstva. Od svih pet ovaj je najpreči da bude džematski sproveden u djelo, da zajednica muslimana izgradi institucije koje će imati korektivni karakter, da se, ako iz bilo kojih razloga kućni odgoj zakaže, ta jedinka ummeta ne odrodi od islama nego da postoji uska mreža islamskih socijalnih institucija koja će joj pomoći da zadrži svoj identitet. Ova stvar nije fakultativnog karaktera nego je jedan od glavnih ciljeva islama.

Nažalost, nama su važnija razglabanja o stvarima koje nas ne tangiraju u našim životima. Da li su šiije muslimani ili nisu. Da li prilikom sedžde na tlo prvo stavljamo noge ili ruke. Da li treba “vehabijama” dozvoliti da uđu u džamijski odbor ili ne.

A djeca nam odrastaju, vrijeme nam izmiče i mi se tješimo da smo svoju islamsku obavezu odgoja odužili time što ih jednom u hefti na sahat vremena pošaljemo hodži u mejtef. Nažalost, stvarnost pokazuje da je ovo teška zabluda, a ceh plaćaju osobe koje nisu ni krive ni dužne što im roditelji nisu osigurali oaze koje bi funkcionirale kao dodatno osiguranje u očuvanju islamijeta. 

Leave a Reply

*

captcha *