Novinarka Slobodne Bosne objašnjava u kom pravcu će biti nastavljena istraga oko Dobrovoljačke i objavljuje dokaze koji nepobitno dokazuju da je prošlonedjeljna odluka Tužilaštva BiH bila opravdana

BEOGRAD KRIJE DOKAZE O DOBROVOLJAČKOJ!

Tužilaštvo BiH, u dogovoru s Haškim tribunalom, obustavilo je istragu u slučaju Karadžićevih pomagača dvadeset dana prije obustave istrage o Dobrovoljačkoj

Slučaj “Dobrovoljačka” se posljednjih godina u medijima Srbije i Republike Srpske uglavnom predstavlja kao ključni događaj za eskalaciju sukoba u BiH i jedno od najgorih stratišta srpskog naroda u BiH. Srpska propaganda koristi ga i kao priliku da se tadašnji državni i vojni vrh Bosne i Hercegovine proglasi krivim za ratne zločine, odnosno da se izjednači odgovornosti za rat. Prošle nedjelje ovaj slučaj poslužio je Miloradu Dodiku za nove ucjene. Osim što je ponovo najavio referendum o pravosudnim institucijama, Dodik je otišao i korak dalje, te “Dobrovoljačkom” uslovljava i formiranje Vijeća ministara BiH. Od Ministarstva vanjskih poslova tražiće i da se strani tužioci proglase “personama non grata” u BiH, zatim da se usvoji zakon o popisu stanovništva i riješi problem budžeta.

 

Postoje brojni dokazi vezani za slučaj Dobrovoljačka koji su na raspolaganju Tužilaštvu Srbije i Tužilaštvu RS-a koje ove institucije iz jasnih razloga prešućuju. Slobodna Bosna došla je u posjed dva važna dokumenta koje govore u prilog tome da je odluka Tužilaštva BiH da obustavi istragu protiv 14 osoba u tom predmetu potpuno opravdana.

 

 RATKO MLADIĆ PROTIV BEOGRADA

 

Presretnuti razgovor između Nedeljke Neđe Boškovića , tadašnjeg načelnika KOS-a koji je u maju 1992. godine stigao u Sarajevu kako bi sa predstavnicima vlasti  BiH pregovarao o iseljavanju kasarni JNA, i Branka Kostića, predsjednika “krnjeg” Predsjedništva SFRJ, nedvosmisleno govore da je tadašnje rukovodstvo sa Pala na čelu sa Radovanom Karadžićem pravilo opstrukcije prilikom iseljavanja pitomaca, vojnika i oružja iz sarajevskih kasarni. Pored toga što je Bošković postigao čvrst dogovor sa Komisijom za pregovore koju je delegirao Alija Izetbegović, u kojoj su bili Fikret Abdić, Stjepan Kljuić, Jerko Doko i Jusuf Pušina, o  raspodjeli oružja i izvlačenju pitomaca iz tri sarajevske kasarne, Momčilo Krajišnik i Ratko Mladić su nastojali  da taj sporazum “miniraju” a sve u cilju izazivanja incidentata u Sarajevu. General Bošković tokom razgovora tvrdi da je čak Ratko Mladić namjeravao da ga uhapsi jer je dogovorio izvlačenje vojnika na taj način i raspodjelu oružja po principu da jedna trećina pripadne Srbima, a dvije trećine Bošnjacima i Hrvatima. Mladić nije želio da vrati oružje niti se pojavio u dogovoreno vrijeme na primopredaji kako je unaprijed dogovoreno, zbog čega je Bošković pozvao Branka Kostića kojeg je prilikom razgovora oslovljavao sa komandante. Bošković tokom razgovora ističe da je o ovom incidentu obavijestio i Panića (vjerovatno je riječ o tadašnjem načelniku Generalštaba JNA Životi Paniću). Razgovor Neđe Boškovića sa njegovim pretpostavljenim u Beogradu Slobodna Bosna integralno objavljuje.

Ovaj presretnuti razgovor nesumnjivo posjeduje i srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine, međutim, i pored toga Bruno Vekarić, zamjenik glavnog tužioca, kaže da je prošlonedjeljna odluka Tužilaštva BiH o obustavljanju istrage protiv 14 osoba u slučaju Dobrovoljačka zabrinjavajuća i da će srpsko tužilaštvo nastaviti da vodi istragu protiv osumnjičenih za ratni zločin u Dobrovoljačkoj. Sada mu je, kaže, mnogo jasnije zbog čega je Tužilaštvo BiH odbijalo da potpiše Sporazum o međusobnom ustupanju dokaza, kojim bi se svi dokazi objedinili i brže rasvijetlili počinjeni zločini.

 

Međutim, kako Slobodna Bosna saznaje u Tužilaštvu BiH,  nepostojanje sporazuma između dvije zemlje ne opravdava Srbiju što Tužilaštvu BiH, u interesu utvrđivanja istine, nije dostavila “nepobitne” dokaze kojima raspolaže. Iste te nepobitne dokaze, ističe naš izvor, mogli su da predaju britanskom pravosuđu kako bi pojačali zahtjev za izručenje Ejupa Ganića.

Sporazum o saradnji dva Tužilaštva u oblasti ratnih zločina nije potpisan zbog njegovih brojnih nedostataka. Prema predloženom sporazumu, Tužilaštvo BiH bi izgubilo dio jurisdikcije, a sporazum nije uvažavao ni međunarodne konvencije o izručenju. Prema tim konvencijama, Srbija ne može odbiti zahtjev BiH za izručenjem, kao što se to dogodilo u slučaju Ilije Jurišića,  zbog čega je Tužilaštvo BiH odlučilo da sporazum ne potpisuje.

Međutim, novinarske spekulacije plasirane u medijima RS-a i Srbije da je Tužilaštvo BiH u potpunosti sa dnevnog reda skinulo predmet Dobrovoljačka ne stoje.

Tužilac Romano Jude je istragu protiv Ejupa Ganića i još 13 osoba za napad na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine obustavio zbog toga što ta radnja, sama po sebi, ne predstavlja kazneno djelo s obzirom da je konvoj JNA predstavljao zakonitu vojnu metu.

Međutim, istraga za Dobrovoljačku se nastavlja i to za ubistva i ranjavanja nakon što je kolona onesposobljena, odnosno kada je prestala biti legitimni vojni cilj. Sve što je nad kolonom od tog trenutka urađeno predstavlja kazneno djela zbog toga što je vatra na žrtve otvorena kada su one bile onesposobljene za borbu.

Kako saznaje Slobodna Bosna, tužilac Romano Jude je obavijestio MUP RS-a da će Tužilaštvo nastaviti sa istragom sa ciljem da utvrdi ko su počinitelji ovih djela. U tom smislu istraga protiv Hasana Efendića biće nastavljena kako bi se utvrdila njegova odgovornost i odgovornost direktnih počinitelja koji su premlaćivali i maltretirali zarobljenike u FIS-u, Centralnom zatvoru i Štabu TO.

 No, vratimo se Vekariću, koji iz Beograda proziva kolege iz Tužilaštva BiH za nesavjesnost i površnost. U intervjuu za Slobodnu Bosnu Bruno Vekarić je prije tri godine kazao da je srbijansko Tužilaštvo najvažniju dokumentaciju za Dobrovoljačku dobilo iz Haškog tribunala.

CARLIN DOKUMENT O DOBROVOLJAČKOJ

Slobodna Bosna je došla u posjed te dokumentacije iz Ureda tadašnje haške tužiteljice Carle Del Ponte koji svjedoči da je srpski oficir za vezu u Tribunalu Trivun Jovičić još prije osam godina zvanično informisan da su dokazi protiv 19 visokih funkcionera Republike BiH za navodnu odgovornost za ubistvo vojnika u koloni JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine “nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da su mogli počiniti navedena kršenja međunarodnog humanitarnog prava”. S ovim dokumentima već godinama su upoznate i vlasti u Banjoj Luci i Beogradu, koje iz jasnih razloga prešućuju njihovo postojanje.

Istina je da je Sekretarijat za odnose s Međunarodnim krivičnim sudom u Haagu Vlade Republike Srpske, na čijem čelu je u to vrijeme bio Dejan Miletić, 2002. uputio Haškom tribunalu na pregled i ocjenu predmet Dobrovoljačka. Tadašnja tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte je 17. juna 2003. uputila odgovor Sekretarijatu preko Trivuna Jovičića, srpskog oficira za vezu u Tribunalu. U njemu stoji da predmet za devet osoba koji se terete za zločine u Dobrovoljačkoj kategorisan oznakom “C”, što znači da protiv njih ne postoji dovoljno dokaza za procesuiranje pred Haškim tribunalom.

U  odgovoru se u slučaju Hasana Efendića navodi – “postoje dokazi da je prema nekim od vojnika JNA, koji su bili zatvoreni od strane muslimansko-hrvatskih snaga, nakon 2. i 3. maja 1992. bilo loše postupano dok su bili zatvorenici. Na osnovu nalaza napravljenih u odnosu na napad na konvoj ti vojnici su bili ratni zarobljenici i bili su zaštićeni Ženevskom konvencijom o tretmanu ratnih zarobljenika. Dokazi potvrđuju da su izvjesni  muslimansko-hrvatski čuvari prekoračili ovlaštenja u odnosu na spomenute zarobljenike i da je potrebno  dostaviti dodatne ‘prima facie’ dokaze kako bi se imenovali osumnjičeni koji su uzeli učešće u spomenutom lošem postupanju prema ratnim zarobljenicima. Jedini relevantan dokaz protiv Hasana Efendića u odnosu na ovaj predmet je da je on razgovarao sa zarobljenicima i da je jasno odbio da se sretne s oficirima JNA radi razgovora o njihovim uslovima u zarobljeništvu. Kapetan prve klase Nedeljko Vlašković i drugi relevantni svjedoci trebali bi biti ponovo intervjuisani u vezi s ulogom Hasana Efendića u njihovom zarobljavanju.” Del Ponteova smatra i da je “potrebno dostaviti dokaze koji potvrđuju da je Hasan Efendić imao komandnu kontrolu nad čuvarima koji su, navodno, loše postupali prema zarobljenicima”, zaključujući da su “dokazi nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da je Hasan Efendić mogao počiniti ozbiljna kršenja Međunarodnog humanitarnog prava”.

Dokaze za “razumnu sumnju” tužiteljica nije pronašla ni u slučaju Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, Stjepana Kljuića, Jusufa Pušine i Jusufa Prazine. Nema dokaza ni u slučaju Fikreta Muslimovića, s tim da je nejasna i njegova precizna uloga u zatvaranju vojnika “iako postoje neki dokazi koji sugerišu da je on odgovoran za uslove u kojima su bili zatvoreni”. “Pukovnik Milan Šuput, pukovnik Slavoljub Belošević i drugi relevantni svjedoci bi trebali biti ponovo ispitani o slučaju uloge Fikreta Muslimovića u njihovom zarobljavanju. Potrebni su precizni detalji o navodnoj umiješanosti osumnjičenog”, stoji u izvještaju tužiteljice Del Ponte.

Ni protiv Ismeta Bajramovića nije bilo dovoljno dokaza, a Del Ponteova objašnjava: “Navedeno je da je Bajramović imao komandnu odgovornost za navodna počinjena krivična djela Zelenih beretki, paravojne jedinice u ili oko maja mjeseca 1992. Iako postoji veliki broj navoda o paravojnoj grupi Zelenih beretki, u ovom slučaju je nejasno ko je, zapravo, bio komandant te grupe u maju 1992. Blagoje Božinovski kaže da je ovaj osumnjičeni bio komandir Zelenih beretki i da je bio prisutan kad je zarobljeni vojnik JNA bio povrijeđen 2. maja 1992. S druge strane, Alija Delimustafić, koji je u to vrijeme bio ministar unutarnjih poslova BiH, kaže da je komandant Zelenih beretki u to vrijeme bio Emin Švrakić, koji nije osumnjičen u ovom slučaju.”

Jedini relevantan dokaz protiv Jovice Berovića, prema haškoj dokumentaciji, dao je pukovnik Slavoljub Belošević, koji je rekao da je bio ispitivan od strane Berovića 36 sati bez prestanka. No, “ovaj navod sam po sebi nije dovoljan da bi doveo do optužbe za kršenje međunarodnog humanitarnog prava”.

Nakon što je Tribunal 2003. proslijedio ove dokumente Sekretarijatu RS-a, u kojima se kao neosnovan odbacuje zahtjev za pokretanje istrage protiv 9 građana BiH, kompletan predmet Dobrovoljačka je iz Banje Luke u Beograd odnio Branislav Dukić, predsjednik Udruženja logoraša RS-a da bi cijeli slučaj krajem 2008. godine aktivirao tužilac Vladimir Vukčević. Da se zaista radi o politički motivisanoj istrazi, potvrđuje i izjava Milorada Dodika koji je ustvrdio da je rat počeo pucnjavom u Dobrovoljačkoj!

KO SU OSUMNJIČENI KARADŽIĆEVI POMAGAČI?

Početkom ove sedmiceTužilaštvo BiH obustavilo je istragu protiv 58 osoba koje su osumnjičene za pomaganje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, nakon čega su uslijedile medijske spekulacije da oslobađanje Karadžićevih pomagača od odgovornosti poslužilo kako bi se “primirio” Milorad Dodik koji je tražio ukidanje Tužilaštva BiH.

 

Međutim, u Tužilaštvu BiH za Slobodnu Bosnu tvrde da ova odluka donesena dvadesetak dana ranije prije one o Dobrovoljačkoj i to zbog nedostatka dokaza, a ne zbog “kompenzacije” za obustavljanje istrage u slučaju Dobrovoljačke ulice. Istraga protov osoba koje se sumnjiče da su finansijski pomagali Radovanu Karadžiću obustavljena je u saradnji s Haškim tribunalom.

Ovaj predmet je u novembru 2007. godine otvorio tužilac Behaija Krnjić.

Istraga je vođena protiv članova porodice Radovana Karadžića, zbog sumnje da su mu pomagali u skrivanju od Haškog tribunala. I to protiv Karadžićeve supruge Ljiljane Zelen-Karadžić, njegovog sina Saše, kćerke Sonje Jovičević-Karadžić i njenog muža Branislava Jovičevića. Sud BiH je 23. novembra iste godine donio odluku o zabrani raspolaganja imovinom Karadžićevoj porodici.

Međutim, utvrđeno je da oni nisu “pružali pomoć i krili osobu optuženu od strane Haškog tribunala ili joj pomagali da ne bude otkrivena, za šta je zaprijećena kazna do tri godine zatvora”.

Zbog sumnje da pomažu skrivanju Karadžića, ranije je pominjan veliki broj bivših visokih funkcionera SDS i RS, koji su se zbog toga našli na “crnoj listi” SAD-a. Među njima su Ljuban Ećim, čelnik obavještajne službe RS, Dragan Kijac, ratni načelnik SDB RS-a, Milenko Vračar, bivši ministar finansija RS-a, Mirko Šarović, bivši predsjednik RS-a, Milovan Cicko Bjelica, bivši predsjednik SDS-a na Sokocu, Momčilo Mandić, Milorad Bilbija,  Petko Pavlović, Predrag  Jovičić, Dragomir Keserović, Tomislav Kovač. Većina navedenih je bila pod istragom Tužilaštva BiH, pod sumnjom da pomažu u skrivanju Karadžiću.

Isto tako je dokazano da nema dovoljno dokaza niti protiv sveštenih lica iz pojedinih manastira iz Republike Srpske, za koje je postojala sumnja da skrivaju Karadžića, kaže izvor iz Tužilaštva BiH. 

Srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine, na čelu sa Vukčevićem i Vekarićem, istragu o jatacima i pomagačima optuženih za ratne zločine Radovana Karadžića i Ratka Mladića još nije zvanično započelo, na čemu inače prilikom svake posjete Beogradu insistira glavni tužilac Tribunala Serge Brammertz.

VRUĆE VEZE: GENERAL BOŠKOVIĆ – BRANKO KOSTIĆ

Bošković: “Zbog sporazuma koji sam postigao sa Vladom BiH o mirnom izvlačenju pitomaca i vojnika, Ratko Mladić hoće da me uhapsi”

(Presretnuti razgovor šefa KOS-a, JNA generala Neđe Boškovića, koji se nalazio u Sarajevu na pregovorima oko iseljavanja kasarni,  sa Brankom Kostićem, tadašnjim predsjednikom “krnjeg” Predsjedništva SFRJ.)

General Bošković: Halo.

Trandafilović: Zdravo, đenerale.

General Bošković: E di si?

Trandafilović: Kako je?

General Bošković: E ne pitaj, loša situacija.

Trandafilović: E nije valjda.

General Bošković: Pa jest, srpska Vlada pravi opstrukcije, neće, nisu prihvatljivi. Ja sam sinoć potpiso ugovor i to na naše zadovoljstvo i kako sam ja nametnuo uslove tako ga je Vlada u Bosni i Hercegovini i parlament potpiso. I ja tamo išo, sjedio tu Krajišnik i ova njegova armada i oni neće tako, oni neće da daju oružje da se da za pitomce a oružje to što je uzeto, ono, ovaj, TO …što su uzeli, oni tamo odneli i tako iako sam ja obezbijedio da jedna trećina ostane Srbima a dvije trećine vrate Muslimani i Hrvati, i pored toga oni neće. Trebali su jutros do 8,00 sati da doćeraju to oružje, jutros ja treba da počnem sa razmjenom pitomaca i vojnika, međutim nema oružja, razmjena stoji, sad poče da se puca ponovo. Ovaj, mene htjeli juče da uhapse.

Trandafilović: Ko bre?

General Bošković: Srpska Vlada i ovi ovde

Trandafilović: Nemoj zajebavati.

General Bošković: Ovi Mladićevi, jeste. Pripremili hapšenje zbog toga što sam potpisao ugovor za oslobađanje pitomaca i vojnika na taj način i tako.

Trandafilović: Evo komandant bi hteo s tobom da se čuje.

General Bošković: Ko, slušaj, aha, tu je.

Trandafilović: Tu je. Ovo nije zaštićeno znaš.

 

Trandafilović: Znam ja, evo ti pa se čuj sa komandantom. 

Komandant: Da.

General Bošković: E, Neđo.

Komandant: E, kaži.

General Bošković: Zdravo.

Komandant: Mi ovaj, ovo ne možemo nikako.

General Bošković: Što?

Komandant: Pa loše.

General Bošković: Pa onda… pa dobro ja danas nisam ništa ni radio, nisu, srpska Vlada nije ništa radila, nije dala oružje nije, nije ništa radila, znaš. Jer ja sam juče bio na sjednici, ovo znaju svi, juče sam ja bio na sjednici Bosne i Hercegovine i sklopio ugovor da nam daju izvlačenje kompletno i teško naoružanje i opreme i pitomaca i vojnika da im vratimo i to samo dvije trećine oružja onog

pešadijskog što su oni uzeli gore Srbi sve oružje

odozgo, i to i iz kasarne. Ja sam uspio i stvarno ovaj Fikret Abdić bio izuzetno korektan i ovaj Pušina i Jerko, i na kraju popustili svi i prihvatili da jedna trećina ostane Srbima a dvije trećine da vrate njima ovde. I dogovorili jutros do 8,00 sati da to predamo UNPROFOR-u da tu stoji oružje sve dok ne izvučemo tri kasarne danas, i kad se izvuku te tri kasarne, onda sutra da doćeramo drugu količinu jer sam ja išo na to da budu dva dijela, ide sutra druga količina i da dovučemo drugu i treću.

Komandant: Da, da.

General Bošković: Nisi ti bio tu sinoć, Krajišnik i ovi i oni su dali otpor, na kraju se složili na jedvite jade sa mnom da to prihvate i dogovoreno da jutros do 8,00 sati da bude ovde oružje, da ja mogu da počnem sa izvlačenjem pitomaca, evo oružja nema, njih nema, tako da nisam… Međutim, ja, sutra bi’ te molio, ti si dobio onaj papir, jesi li dobio?

Komandant: Ma sve.

General Bošković: E ja bi’ te molio to da mi sutra bude ovde obavezno i jedno i drugo.

Komandant: Pa znam, ali šta mogu, vreme je u pitanju.

General Bošković: E to. Inače, ovi su mene htjeli da uhapse, pripremili tajno hapšenje, ovde ova srpska Vlada sa ovim Mladićevim zbog ugovora koji sam potpisao i tako.

Komandant: Pusti to.

General Bošković: Ma nije, to je bila istina, ja sam njima reko i sinoć, ja sam dobio podatak tačan, tako da znaš.

Komandant: Da, da.

General Bošković: E, i pucali su na mene sinoć…

Komandant: Ko?!

General Bošković: Da, i to iz kasarne “Maršal Tito” kad smo se vraćali iz Predsjedništva Čađo i ja. Otvorena žestoka vatra, kola su izrešetana, srećom što su blindirana bila, ali to je strašno bilo, izbušili gume i sve nam izbušili, tako da

smo morali stati tu i ovaj, toliko se radi sklonište, neki zaklon od kuće i druga kola da nas odvezu do UNPROFOR-a i onda ovamo.

Komandant: Da, da.

General Bošković: E, tako da, međutim ja sam danas razgovarao sa Panićem (Životom, načelnikom Generalštaba JNA), op. M.D.) isto, ja ću reći kad se vrati to je neverovatno, neviđeno.

Komandant: Da, da. Slušaj, najgore je što je loše vreme, tako da računaš na to da može da…

General Bošković: Čekaj, ovde se evo stabilizovalo vidim i (oblaci?) se

povukli potpuno, vidljivost. kilometara.

Komandant: Ne možete proći do tamo. Evo Bane je pokušo pa nije mogao uopšte.

General Bošković: Aha, e pa molim te, ovaj, ja ovo što sam ti poslo, daj vidi od Saše sutra da mi to stigne i ovaj …

Komandant: Sve će to biti ako bude vreme, ali ako ne bude, odnosno da računaš na to.

General Bošković: Jer ja bez toga ne smijem ići.

Komandant: Pa znam, pa zato ti kažem.

General Bošković: U redu, u redu, važi. Samo kažem ti, ovo je stvarno ja ne mogu da shvatim ove ljude ovde, ovi su bili korektni dole Izetbegović i svi, eto što sam ja stvarno nametnuo i…

Komandant: Da, da…

General Bošković: Prihvatili su na kraju sve i do kraja i ja sam rekao da znaš, ja sam reko Predsjedništvu sinoć Bosne i Hercegovine, ako budete izigrali me i ne budete garantovali potpunu bezbednost mojim ljudima kad budem izvlačio, ako mi iko strada, avijacija dejstvuje po svim vašim vitalnim ciljevima. Reko sam ponovo to i reko sam gospodinu Predsjedniku: ja nisam Kukanjac i budite sigurni da ću to uraditi, to da imate na umu, to sam zvanično reko i stojim iza toga. To sam reko da znate.

On kaže garantujem bezbednost, on je reko, idem ja s tobom na čelu zavisi gde god hoćeš kolona kad bude.

Komandant: Tako je, tako je.

General Bošković: Ja sam reko svakako uzeću vaše ministre i sve, idemo mi zajedno.

Komandant: Idemo zajedno i gotovo.

General Bošković: E dobro.

Komandant: Dobro.

 

Mirha Dedić

(Slobodna Bosna)

(vijestiba)

Leave a Reply

*

captcha *