Od svrgavanja predsjednika Hosnija Mubaraka u februaru, u Egiptu bijesne politički sukobi duž ideoloških, generacijskih i klasnih linija. Rušenje autoritarnog zida, izgrađenog prije više od pola vijeka, dovelo je do oživljavanja i obnove masovne politike i društvene mobilizacije. U ovom kontekstu, iako su isprva dočekani kao spasioci, egipatski vojni vladari načinili su stravičnu grešku odbijajući da izvrše tranziciju ka civilnoj vladavini te učvršćujući svoje uzde vlasti. Desetine hiljada Egipćana ustalo je protiv vojnog savjeta, šaljući jasnu poruku o promjeni stava i raspoloženja ljudi. Istovremeno, nakon decenijskih progona i zabrana, vjerski aktivisti, ili islamisti, izbili su na površinu kao ozbiljna sila, otvoreno mobilišući svoje stare pristalice, koje se broje u milionima, i i koji regrutiraju nove članove. Od svih islamističkih grupa, Muslimansko bratstvo ima najširu bazu podrške, sa oko pola miliona članova i impresivnom političkom mašinerijom. Ova organizacija, osnovana 1928. godine, nije aktivno učestvovala u protestima na kojima je oboren Mubarak, ali je od tada mobilizirala svoje sljedbenike u novoformiranu političku stranku Sloboda i pravda. Pozicionirajući se kao predstavnici siromašnih, što je ogromno biračko tijelo u koje spada više od polovine svih 82 miliona građana Egipta, Bratsvo namjerava da osvoji 40 procenata mjesta na parlamentarnim izborima koji su zakazani da počnu 28. novembra. Kakav god bio rezultat izbora, Bratstvo će biti dominantan igrač u post-mubarakovskom Egiptu, i oblikovaće unutrašnje i međunarodne političke odnose ove zemlje.

Šansa da će Muslimansko bratsvo osvojiti većinu mijesta u novom parlamentu uzbunila je egipatske liberale, manjine i sekulariste, koji se boje da će ova organizacija društvu nametnuti rigidne, regresivne vjerske zakone. Oni optužuju Muslimansko bratstvo da samo nominalno prihvata demokratske principe, a da zapravo namjerava preoteti sekularnu državu i nametnuti joj šerijatski zakon. Sekularno-religijska podjela je najvažnija linija dijelnica u egipatskoj politici, i ujedno najveća prijetnja prelasku sa autoritarizma u pluralizam. Duboko sumnjičavi spram pluralističkih uvjerenja islamističkih partija, sekularisti apeluju na vojne vlasti da preduzmu mjere za ograničenje moći njihovih ideoloških suparnika, u slučaju da ovi dobiju izbore. Oni žele garancije da će novi ustav omogućiti vjerske slobode i slobode izražavanja. Egipatski liberali su optužili Zaljevske  države, naročito Katar, da tajno finansiraju islamiste za širenje njihove verzije konzervativne religije u najmnogoljudnijoj arapskoj državi, i kulturnom centru regiona. Sukobljavajući se sa islamističkim strankama, liberali (oličeni u savezu Egipatski blok) rizikuju da stvore animozitet prema sebi u duboko religioznom društvu. Poput svojih tunižanskih pandana, biće im teško da privuku birače koji se već  ne poistovjećuju sa njihovim kozmopolitskim svjetonazorima. U središtu aktuelne  pobune protiv vojne vlasti – koja će skoro sigurno ići na ruku izbornoj strategiji Bratstva – krije se ista ova sekularno-religijska podjela.  Zapadne sile se jednako pribojavaju dolaska Bratstva na vlast, ako ne i više, Oni na ovu grupu gledaju kao na ljutog neprijatelja, a posebice kao prijetnju Izraelu koji je potpisao mirovni sporazum u Camp  Davidu sa Egiptom 1979. godine, okončavajući stanje rata između dva susjeda. Od septembarskih napada 2001. godine, strah od islamizma kao takvog, ne samo od AI  Kaide, zahvatio je Zapad. Prozapadni autokratski arapski vladari, poput Mubaraka, zloupotrebljavali su ovaj neosnovani . strah predstavljajući se kao partneri u borbi protiv «ekstremista» u borbi za mir. «Ili mi, ili ekstremisti», upozoravali su bliskoistočni diktatori zapadne zvaničnike.  Do posljednjeg dana, kada su milioni  Egipćana zahtijevali njegov odlazak, Mubarak je koristio Bratstvo kao prijetnju i upozoravao SAD šta će se desiti ako on ode. Kad je politička situacija proključala krajem januara, Barak Obama je pozvao  Mubaraka telefonom i pokušao da pronađe miran način za njegov odlazak s vlasti. Jedan zvaničnik iz Bijele kuće sumirao je njegov odgovor ovako: «Muslimansko bratstvo, Muslimansko bratstvo, Muslimansko bratstvo.»

Kroz historiju, Amerika i njeni evropski  saveznici prihvatali su binarni model Bliskog Istoka, po kojem vjerski fundamentalisti predstavljaju jedinu alternativu prozapadnim diktatorima. Prećutna pretpostavka među zapadnim zvaničnicima jeste da nema trećeg puta, nema građanske opcije, samo «Arapska ulica» – što u prijevodu znači da će muslimani, ako im se dozvoli da glasaju, načiniti pogrešan izbor, da neoprobane i nepoznate demokratske snage neće biti toliko odane i posvećene interesima SAD u regionu kao što su to bili autokrate. Pokojna Jeane Kirkpatrick, bivša američka ambasadorka pri UN-u, o Arapima i demokratiji kazala je slijedeće: «Arapski svijet je jedini dio svijeta gdje je poljuljano moje uverenje da će ljudi, ako im dozvolite da slobodno odlučuju, uvijek napraviti suštinski racionalan izbor.»

I dok se Egipćani pripremaju da izađu na izbore i izaberu prvi slobodni parlament nakon pada Mubaraka, sve oči i kod kuće i u svijetu biće uprte u Bratstvo i gledaće kakvi su rezultati Bratstva u osvajanju svoga dijela parlamentarnih mijesta. Mit i realnost prepliću se u priči o Bratsvu. Od 1920-ih, kada je dvadesetdvogodišnji propovijednik i nastavnik arapskskog jezika Hasan el-Banna osnovao Bratstvo u Ismaliji, gradu nekih 100 km sjeveroistočno od Kaira, ono je od omladinske organizacije evoluiralo u široki društveni i politički pokret. Od četrdesetih do šezdesetih godina, Bratstvo je stajalo jednom nogom na zemlji, a drugom u podzemlju. Njegov «Tajni aparat», paravojna mreža, korišćen je za ubistva i oružane napade na političare i civile. Mnoge vlade su gušile Bratstvo, što je kulminiralo organizovanom kampanjom panarapskog nacionaliste Gamala Abdela Nasera, koji je pokušao da ga rasformira i uništi. Hiljade članova Bratstva je pohapšeno i mučeno, a vođe su ubijane. Među njima je bio i Sejjid Kutb, koji je, nakon egzekucije 1966, pretvoren u glavnog ideologa i teoretičara militantnih islamista, izvršivši veliki uticaj na Osamu bin Ladena i Ajmana al Zavahirija.

Ovaj mračni i krvavi period okončan je sedamdesetih, kada su čelnici Bratstva odustali od nasilja i prihvatili strategiju političke participacije. Međutim, nasilni sukobi dvaju najvećih političkih trendova – panarapskog nacionalizma i panislamizma – otvorili su pedesetih i šezdesetih godina historijski jaz koji još uvijek nije premošćen. Današnji sekularno-religijski sukob pokazuje da stare rane tek treba da zarastu.Naslijeđe hapšenja, proganjanja i ponižavanja ostavilo je duboke ožiljke u institucionalnom pamćenju Bratstva, njegovoj evoluciji i razvoju.

Među starom gardom ili prvom generacijom (uticajnim i koherentnim, ali brojčano sve manjim segmentom, čiji su pripadnici proveli najmanje deset godina u Naserovim kazamatima), vlada osjećaj mučeništva i nepopustljivog nepovjerenja prema spoljnom svijetu. Nakon što ih je Naserov neposredni nasljednik, Anvar al Sadat, početkom sedamdesetih godina pustio iz zatvora, ovi konzervativni veterani usredsredili su se na obnovu svojih društvenih mreža i sticanje legitimiteta. Iznad transparentnosti i odgovornosti postavili su preživljavanje, društvenu koheziju i jedinstvo. (Ubistvo Sadata u oktobru 1981, koje je izvršio jedan islamistički poručnik, izazvalo je dugogodišnji sukob između Mubaraka, narednog predsjednika, i Zavahirijeve generacije lokalnih ekstremista.)

Danas se stara garda bori za izvršnu vlast sa novom generacijom pragmatičara, univerzitetski školovanih kadrova koji su se sedamdesetih godina priključili Bratstvu. Pragmatičari se mnogo lakše snalaze u modernim tokovima i pluralističkoj politici od starijih članova, koji su se opirali međunarodnim pokušajima demokratizacije procesa odlučivanja. Tokom godina, razgovarao sam sa članovima obje generacije, i razlike u senzibilitetu , gledištima i obrazovanju su upadljive. Insistirajući na apsolutnoj odanosti i tajnovitosti, pripadnici Stare garde – kao što su Mahmud Izzat, generalni sekretar i čuvar fondova i tajni; Muhammed Akif, bivši muftija i vođa Bratstva; i Muhammed Bed’i, današnji vođa – nemaju intelektualnu i političku viziju neophodnu za transformisanje ove organizacije u transparentnu, modernu političku stranku.

S druge strane, pripadnici generacije sedamdesetih – kao što su Essam el Arian, potpredsjednik stranke Sloboda i pravda, koji je završio pravni i medicinski fakultet, i Abdel Moneim Abdul-Futuh, ljekar i nekadašnji član najvišeg organa Bratstva – su progresivni. Tvrde da su posvećeni otvorenom društvu i reprezentativnoj vlasti. Neki od njih otvoreno kritikuju Staru gardu zbog njenih autokratskih manira i obećavaju da će promijeniti status qu, sada kad je Mubarakov zatvoreni politički sistem srušen.

Posljednjih godina, generacijske razlike unutar Bratstva ogledale su se u otvorenim izazovima koje su mladi Egipćani upućivali ultra-konzervativnim veteranima. Mlada braća služe se novim medijima poput blogova i Facebooka u kritici starijih kolega i zahtjevima za demokratizaciju pokreta, što je preduslov za izgradnju pluralističke građanske države u Egiptu. Mlada braća predstavljaju najveću podgrupu u ovoj organizaciji, i njihova gledišta su bliža liberalima i nacionalistima, nego starijim članovima grupe, što se moglo vidjeti u proteklih deset mjeseci. Frustrirani zatvorenošću rukovodstva, mladi članovi Bratstva osnovali su četiri političke stranke, nakon čega su smjesta izbačeni iz organizacije zbog neposlušnosti.

Međugeneracijske i ideološke podjele pokazuju da Bratstvo nije jedna monolitna organizacija, zamrznuta u mjestu i vremenu. Daleko od toga: postoji sve više dokaza da njegove vođe reagiraju na pritiske iznutra i izvana i da pokazuju osjećajnost prema javnom mnijenju. Tokom posljednje decenije marljivo su radili da razuvjere kritičare kako u zemlji tako i u svijetu da oni prihvataju pravila politike i da ne žele uspostaviti teokratsku državu po uzoru na model Irana. «Izgradićerno građansku državu sa islamskim referencama,» kazao je francuskom ambasadoru u Kairu ovog rnjeseca vođa stranke Sloboda i pravda, Muhammed Mursi. Pokazujući zrelost tokom masovnih protesta protiv Mubaraka Braća su ostala u sjenama iz straha da ne uzbune i alarmiraju Egipćane i zapadne sile.

I dok se izborna kampanja intenzivira narastaju i brige o agendi Bratstva. Dvojica vodećih lidera stranke Sloboda i pravda Mursi i el-Arian su naglasili da ako pobijede da će formirati vladu nacionalnog jedinstva sa ostalim strankama. Odgovarajući na tvrdnje koje iznose njihovi sekularni oponenti, oni insistiraju da će «stranka predati vlast ukoliko izgubi» jer javno raspoloženje više neće tolerirati diktaturu. El-Arian ze zarekao da stranka Sloboda i pravda neće dodavati terminologiju u egipatski nacionalni ustav kako bi eksplicitno izrazila stare zahtjeve da svo zakonodavstvo bude u suglasnosti sa šerijatskirn zakonom. Član 2. Ustava već glasi da je «principijelni izvor legislacije islamsko zakonodavstvo.»

Bratstvo često trpi kritike zbog izrazito antiizraelskih i antiameričkih stavova. Tvrdolinijaši u SAD-u oglašavaju alarme: ako Bratstvo dođe na vlast u Egiptu, to će «biti zlokobno za američku sigurnost,» upozorava Lesilie Gelb, počasni predsjednik Vijeća za spoljne odnose (Council on Foreign Relations) koji je služio kao viši dužnosnik u ranijem State Departmentu. “Bilo bi pogrešno uzeti demokratska uvjeravanja Muslimanskog bratstva zdravo za gotovo,” on kaže. Tužna je istina da se retorika Bratstva o spoljnoj politici Izraela i SAD ne razlikuje mnogo od one koju koriste egipatski nacionalisti i ljevičari. Egipćani svih opredjeljenja smatraju da njihova zemlja ponovo mora igrati vodeću ulogu u arapskoj areni, i da se mora suprotstaviti izraelskom tlačenju Palestinaca.

Sve više i više, Egipćani propituju korisnost Sporazuma iz Camp Davida sa Izraelom, premda samo mali broj poziva na njegovo poništenje, Više od 70 procenata Egipćana koji su skoro bili anketirani od strane Međunarodnog instituta za mir iz New Yorka izkazali su svoju podršku održavanju sporazuma sa Izraelom. Ove nalaze potvrđuju i ankete obavljene od strane vodećeg egipatskog al-Ahram Centra za političke i strateške studije.

Isto tako, iako vođe Bratstva često pozivaju sve strane da se revidira mirovni sporazum, oni naglašavaju da neće donijeti nikakvu jednostranu odluku koja će izložiti riziku nacionalnu sigurnost već će, umjesto toga, takve odluke ponuditi na odlučivanje narodu. Daleko od pokazivanja da se kreću krajnjim granicama i da su nesmotreni, starija Braća goyore kako će poštovati diplomatske sporazume potpisane od strane Egipta, što je jasan signal realpolitike. Bratstvo čezne za priznanjem od strane zapadnih sila i međunarodne zajednice. Jedan klerik i predsjednički kandidat blizak Bratstvu, Hazem Abu Ismail, kazao je CBC Televiziji u septembru, ove godine, da, iako se on protivi mirovnom sporazumu, ne bi ga kao vođa poništio, ili poveo rat protiv Izraela.

Više od četiri decenije, Bratstvo je pokušavalo da zauzme politički prostor i osvoji legalni status. Savladali su vještinu kompromisa i pragmatizma kroz teškoće i progone. Ideologija je sada manje važna od interesa i političkog uspjeha organizacije. Više nego ikad, njihova poruka cilja na tačno određene birače i interesne grupe – što je znak ideološke promjene. Zapravo, sekularni protivnici kritikuju vođe Bratstva za preveliki oportunizam i makijavelizam, optužujući ih da su bili spremni na savez sa Mubarakovim režimom, a kasnije i sa novom vojnom vlašću, samo da bi zaštitili svoje interese. U sličnom maniru, ekstremisti poput  AI Zavahirija optuživali su Bratstvo da žrtvuje vjeru i ideološku čistotu na oltaru propale politiške platforme.

Zapravo, Bratstvo nije moglo i nije željelo da se oslobodi teškog bremena svog ideološkog naslijeđa. Za razliku od turskih i tunižanskih islamista, Braća su alergična na termine poput “sekularno” i “sekularizam”, i doživljavaju ih kao “antiislamske”, Pošto su dočekali turskog premijera Erdogana, početkom septembra, prijem je postao neprijatan jer je Erdogan izjavio na televiziji da je moguća koegzistencija religije i sekularne države. «Nadam se da će Egipat biti sekularna država», rakao je Erdogan, pobožni musliman čija partija AKP ima islamske korijene. Predstavnik Bratstva optužio je Erdogana da se miješa u unutrašnje poslove Egipta.

Posebno zabrinjava stav pokreta po pitanju žena i manjina, koji Stara garda opravdava vjerskim razlozima. Svete knjige se tumače selektivno i nasumično, i tvrdi se da žene i hrišćanski Kopti ne mogu biti potpuno jednaki pred zakonom, da se ne mogu kandidovati za predsjednika, pa čak ni za sudiju. Iako u samoj organizaciji ima pragmatičara i mlađih članova koji ne prihvataju ovakav stav, on je simptom jednog većeg problema koji Bratstvu predstoji. Iza etatističke filozofije i mape puta, ova organizacija nema originalne ideje i razvijen socioekonomski ili politički program. Tijelo Bratstva razvijalo se brže nego mozak.

Izazov koji stoji pred organizacijom nije taj da li će steći povelik udio mijesta u parlamentu, već da li će efikasno vladati i ponuditi rješenja za egipatske strukturalne krize. Egipat je pred bankrotom. Oko 40 procenata stanovništva živi sa manje od 2 dolara dnevno. Nezaposlenost je masovna a stopa pismenosti među najnižima u arapskom svijetu. Krhke institucije moraju se temeljno obnoviti – i to u vrijeme kada ne postoji zajednička vizija budućnosti među opozicionim grupama. A šta tek uraditi sa sve više rastućim apetitom vojske za politiku?

U posljednje dvije decenije, politička mašinerija Muslimanskog bratstva pokazala je da je efikasna. Ukoliko osvoje većinu glasova i formiraju vladu, moraće da pokažu rezultate. Imajući u vidu ozbiljnost problema u Egiptu i nedostatak ideja za zapošljavanje i pokretanje ekonomije unutar ove organizacije, šanse da uspiju su male. A ako ne uspiju, njihove predizborne parole – «Islam je rješenje» i «Donosimo dobro Egiptu» – okrenuće se svom silinom protiv njih.

 Preporod

 

 

(akosba)

Leave a Reply

*

captcha *