Šta zaključiti nakon svih tih silnih podataka koji su nam podastrti, nego da u našoj državi opstaje najmanje desetak najčitanijih printanih medija, i najmanje dvadesetak najgledanijih televizijskih programa.

Nažalost, i pored takvih giganata u plasiranju informacija žednom i željnom puku, nepristrasno i nezavisno novinarstvo ostaje utopistička ideja, prisutna tek ponegdje, nedovoljno česta da bi se cijenila, nedovoljno snažna da bi prevladala.

Na čemu onda počivaju mediji u Bosni i Hercegovini, ako ne na osnovnim postulatima novinarstva?

Odgovor je prost: na senzacionalizmu.

Takvi mediji i novinari poznati su svakome ko iole redovno prati televizijski program ili čita novine.

To su nadobudni pričljivci, dežurni lajavci, uvijek spremni poistovjetiti svoju skromnu pojavu sa ulogom narodne pravde i pravosuđa, uvijek brzi na obaraču kada je potrebno osuti paljbu na neistomišljenike, stvarajući tako efekat sukoba, jaza i razdora koji veoma brzo i lako nađu publiku željnu nesvakidašnjeg sadržaja, željnu da navija, bodri i ohrabruje, ali ne onako kako bi čestiti građani podržavali medije koji nastoje dati svoj doprinos obračunu sa kriminalom, nego onako kako se huligani okupe, bodre i ohrabruju učesnike u tučnjavi.

Takvi mediji i takvi novinari ne bore se za pravdu, niti se bore za opći interes, nego se veoma žestoko bore za gledanost, očuvanje primjetne nazočnosti na domaćoj informativno-političkoj sceni, te osnaživanje sopstvenog ega. Neka eventualna pravila ili postulati novinarstva za takve novinare i takve medije odgovaraju frazi kakvu vole upotrebljavati i redovno to čine: mrtvo slovo na papiru.

U ovoj su grupi, jasno, i oni mediji i oni novinari koji ne shvataju bitne i suštinske razlike između objektivnog i subjektivnog govora ili pisanja, između nepristrasnog i pristrasnog izvještavanja, koji svoj rad prozivaju novinarstvom, iako ono čime se bave prije zaslužuje naziv kolumnističkog ili propagandnog djelovanja, nego ozbiljnog i odgovornog rada.

U ovoj su skupini, jasno, i oni mediji i oni novinari koji požure optuživati pravosudne institucije da ne obavljaju posao kojeg bi trebali obavljati, laički prispodabljajući djelovanje tužilaštava i sudova sa linčovanjem. Takvi mediji i takvi novinari, jasno, ne mogu ni smoći riječi hvale ili podrške za pravosuđe, budući da pravosuđe drže odgovornim za to što neozbiljno izvještavanje biva i sukladno slovu zakona proglašeno klevetom.

U ovoj su skupini i oni novinari koji u satrapskoj stezi drže svoj komadić medijskog prostora, instrumentalizirajući ga zarad ostvarivanja ličnih ciljeva i interesa, a da se nikad ne potrude odgovori na pitanja: Ko? Kada? Kako? Gdje? Šta? i Zašto?, odgovarajući i naglašavajući umjesto toga odgovore na pitanja: Za koga? Protiv koga?

Takvi mediji i takvi novinari nalaze svoje navijače, ali niko od njih ne pronalazi publiku; navijači traže krv, publika traži istinu.

Takvi mediji i takvi novinari ne prenose vijesti, nego artikuliraju stavove, ne nastoje osvijestiti, nego nastoje indoktrinirati.

Publika poznaje takve medije i takve novinare.

Publika zna da je istinitost njihovog izvještavanja upitna i dovedena u ozbiljnu sumnju usljed gorljivosti da naglase sopstveni značaj i sopstvenu važnost.

Publika zna da njihovo izvještavanje nije nikakva novost, i da se uvijek, istog dana i u isto vrijeme, može očekivati ono što je lako predvidjeti: serija nesuvislo uporabljenih termina, nategnutih zaključaka, apsurdnih stavova, i nepotrebnih komentara.

Publika zna da je zanimljivo gledati takve primjerke ljudskog roda, izrođene od časti i principa novinarske profesije, kako sriču, deklamuju i pretvaraju televiziju u cirkus, a respektabilne novine u obični tabloid. Publika se opušta uz cirkus, publika voli deklamacije, ali cirkus ne pretvaraju u svoju Meku, niti deklamacije u životno načelo.

Publika zna da je važnost cirkusa i deklamacije mala, i da cirkus ili deklamacija ne može nikada zamijeniti objektivno, nepristrasno izvještavanje.

Publika zna da jasnoću i preciznost treba očekivati kad spretno i uvježbano pero ili naviknut glas napišu ili izreknu vijest onom konciznošću koju daje spoj sposobnosti i iskustva; kada se vijest pretvori u seriju izjava i imena, izraza i termina, silom pretvorenih u mantru i dogmu, njena kratkoća ili duljina postaju nevažni.

Publika zna.

Onaj dio koji ne zna, saznat će; svaki je vijek minijatura brojnih saznanja.

Dame i gospoda politički savjetnici, dame i gospoda samozvani narodni tribuni, dame i gospoda indoktrinatori, dame i gospoda dogmatičari, dame i gospoda pragmatisti, dame i gospoda čula-rekla-kazala, upamtite da nad vašim radom bdije sud publike, bdije sud javnosti, bdije sud vremena, bdije sud povijesti, koji kažnjavaju laži, kao što bdije onaj sud koji kažnjava i kažnjavat će klevetu.

Slijedite istinu, jer je to jedina vaša zadaća, i jedini ispravan orijentir vašeg rada.

Loris Gutić

(6yka.com)

Leave a Reply

*

captcha *