Radovan Karadžić je u unakrsnom ispitivanju Šefika Hurke iz rogatičkog sela Mađer pokušao osporiti da je bivši zapovjednik srpskih snaga u Rogatici Rajko Kušić lično prisustvovao mučenju svjedoka i članova njegove porodice 14. avgusta 1992. godine u garaži Miće Andrića u obližnjem selu Kosovo.

“Da li znate da su se mnogi lažno predstavljali kao Rajko Kušić”, pitao je Karadžić svjedoka ukazujući na pisanu izjavu trećeg lica čiji identitet nije naveden. “Ne znam”, odgovorio je svjedok Karadžiću i objasnio da on nema nikakve sumnje u to da je zlostavljanje njega i članova njegove porodice nadgledao lično Kušić, kao i da ih je on nakon toga odvezao u Rogaticu gdje su zatočeni najprije u srednjoškolski centar, a potom u logor Rasadnik.

Karadžić je, pored toga, ukazivao da je svjedok bio pripadnik Teritorijalne odbrane, te da je kod njega prilikom hapšenja pronađen pištolj sa oko 70 metaka. Svjedokova dozvola za posjedovanje naoružanja, isticao je Karadžić, nije važila “izvan kuće”. “A šta da radim s pištoljem kad sam morao bježati iz kuće”, odgovorio je svjedok koji priznaje da je od 20. jula 1992. bio u TO, ali kaže da je bio u radnom vodu.

Na klupu za svjedoke je zatim pozvan Armin Baždar iz Seljana kod Rogatice koji je imao samo petnaest godina kada je u avgustu 1992. godine zajedno sa još nekoliko maloljetnih dječaka priključen grupi vojno-sposobnih Muslimana iz logora “Rasadnik” koja je određena za strijeljanje. On se na suđenju Radovanu Karadžiću prisjetio momenta dok je sa rukama vezanim na leđima stajao u stroju s grupom logoraša iz “Rasadnika” koja se upravo vratila s prve linije fronta gdje su korišteni kao “živi štit”.

“Laktom sam dodirnuo daidžu i pitao ga kuda nas vode, a on mi je tiho rekao da smo gotovi i da će nas pobiti”, rekao je svjedok dodajući da je srpski zapovjednik Dragoje Paunović zvani Špiro naredio jednom od svojih vojnika da zatvorenike odvede do livade i naredio mu da puca na njih. Svjedok se sjeća da je u tom čuo kako je neko iz kolone povikao “nemojte čiko, šta smo vam mi krivi”. Paunović je, međutim, repetirao pušku i počeo rafalno da puca po zatvorenicima.

Svjedok je u prvi mah ranjen u lijevu nadlakticu. Nedugo potom, prilikom pojedinačnog ubijanja zatvorenika koji su još davali znake života, pogođen je i u desnu ruku metkom kojim je dokrajčen njegov daidža, odnosno ujak. Spasio se tako što je u jednom trenutku ustao i pobjegao sa stratišta u obližnju šumu. Nakon osamnaest sati lutanja stigao je do položaja Armije BiH gdje mu je ukazana prva pomoć. Od 27 ljudi koji su srpske snage tog dana strijeljale, pored svjedoka, preživjela su samo još dvojica zatočenika.

Baždar je, između ostalog, ispričao da je, dok je ležao ranjen na stratištu čuo Paunovića kako putem radio-veze razgovara s Rajkom Kušićem. Kušića je, kaže, zanimalo “ko puca”, a Paunovića “ko pita”. U pisanoj izjavi koja je usvojena u dokaze svjedok je još naveo da su srpske snage zauzele njegovo mjesto Seljanje 3. juna 1992. godine. Nakon toga svi seljani su par mjeseci držani u kućnom pritvoru, zatim su prebačeni u školu “Veljko Vlahović” u Rogatici, a potom u logor “Rasadnik”.

Karadžić je na početku unakrsnog ispitivanja ukazivao da su srpske snage odvele stanovnike Seljana u Rogaticu “radi njihove sigurnosti” jer su očekivali napad Armije BiH. Svjedok je potvrdio da im je dato takvo objašnjenje i dodao: “Bolje rečeno, slagali su nas”.

Unakrsno ispitivanje Armina Baždara će biti nastavljeno sutra.

(enovinecom)

Leave a Reply

*

captcha *