Ovih dana navršava se mjesec dana od napada policije Republike Srpske na bošnjačke povratnike u Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. Tog dana uhapšeni su Osman Kekić Abdul Aziz, Ethem Gaši, Mirsad Crnalić, Hajrudin Dedić i Samir Blagajčević. Nakon nekoliko sati zadržavanja u policijskoj stanici svi uhapšeni su oslobođeni bez podizanja bilo kakve prijave. Zato su mediji u BiH i ovu priliku iskoristili da preko leđa uhapšenih bošnjačkih povratnika zaplaše sve Bošnjake u BiH. Proteklih dana bezuspješno smo pokušavali napraviti razgovor s nekim od uhapšenih bošnjačkih povratnika. Zbog opravdanog straha većina od njih nije pristala na intervju. Jedini koji se odvažio je Osman Kekić Abdulaziz. Osman Kekić je i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio na meti srpske policije. Ovo je njegova, kako kaže, istinita priča.

Sve je to laž

“Sve što je objavljeno u medijima čista je laž i potvora od početka pa do kraja na nas uzorne građane Bosne i Hercegovine, kojima policija Republike Srpske pokušava na sve načine otežati život. Ovakvim akcijama i javnim linčom policija i mediji u RS-u žele da nas zaplaše i odvrate od naše prelijepe vjere islama te da pod pritiskom moramo seliti iz naših kuća i njima ostaviti svoju imovinu. Počet ću ovu priču od samog početka. Ja sam prije agresije na BiH radio u policiji kao policajac. Kao što je bilo i s ostalim kolegama muslimanima Bošnjacima, Srbi su na nas vršili pritisak i stalno su nas napadali kako bi dali otkaz. Meni je više puta prijećeno da ću biti ubijen, ali hvala Allahu, s.v.t., uvijek sam se izvukao, govorili su da će me ubiti zato što sam musliman i zato što nemam šta tražiti u policiji. Jedan broj tih policajaca i dan-danas rade mirno u policiji Republike Srpske. Od spomenutih srpskih policajaca najgori je bio Pekić Zoran, koji je, po informacijama i dojavama koje sam dobio od nekih prijatelja i komšija srpske nacionalnosti, pripremio svu ovu kampanju kroz koju smo proteklih dana prošli ja i ostali uhapšeni Bošnjaci. Pekić i drugi više od dvije godine nas terorišu, stalno nas prate, slikaju, propituju kuda idemo, šta radimo i slično.

S istim Zoranom Pekićem imao sam problema od samog doseljavanja u Bosansku Dubicu 2002. godine. Tada je on bio obični policajac. Kada sam dovlačio stvari u svoju kuću prijetio mi je da će ako treba opet povući oružje na mene. Nastojao je da mi podmetne i prišije neke stvari kako bi me imao osnova krivično proganjati. Činio je sve da mi stavi do znanja da je moj povratak na svoje ognjište čin koji on i njegovi istomišljenici nikako neće niti žele prihvatiti. Prijetio mi je da će me predati na sud i slično. Ja sam njemu rekao da ću ga prijaviti za sve one prijetnje oružjem. Tako sam jednog dana odlučio da ga prijavim OHR-u a išao sam i u IPTF i drugim udruženjima za zaštitu ljudskih prava građana. Nakon izvjesnog vremena dobio sam poziv od policije u Prijedoru da dođem i da dam izjavu u vezi pritužbi koje sam izrekao na račun ponašanja Zorana Pekića. Ja sam u prijedorskoj policiji ispričao sve o Zoranu Pekiću, od toga šta je radio u toku rata pa do prijetnji koje mi je upućivao nakon povratka na svoje ognjište. U prijedorskoj policiji su mi rekli da će popričati s njim i na tome se sve završilo. Ima još par policajaca koji su mi prijetili i koji i dan-danas rade u policiji, ali nisam od njih imao nikakvih provokacija niti nepravde tako da njihova imena neću ovdje za sada spominjati. Kada sam se vratio u Bosansku Dubicu 2002. godine htio sam da se vratim na radno mjesto. Odlučio sam da predam zahtjev na koji sam dobio odgovor iz Banja Luke da me neće primiti iako kod nas u Bosanskoj Dubici i dan-danas fali Bošnjaka u policiji gdje rade dva Bošnjaka i jedna Bošnjakinja a Srba ima oko 100 manje-više.

Sve što danas doživljavam uveliko me podsjeća na 1992. godinu kada mi je glava bila, što se kaže, stalno u torbi. Zoran Pekić zna ko je i kada pokušao da me ubije tako što su minirali kuću u kojoj sam se nalazio a koja je nakon eksplozije potpuno srušena. Samo, zahvaljujući Allahu, uspio sam sačuvati život. Nakon što sam sa familijom u oktobru 1992. godine napustio Dubicu moja imovina je opljačkana do temelja. Kada sam se vratio saznao sam od komšija da su po mom odlasku iz Dubice policajac zvani Car i dosta drugih policajaca iz stanice posjekli našu šumu do gola, vrijednosti oko 50.000 maraka. Trkulja Ranko i Mirko ukrali su mi dva traktora s prikolicom od kojih je jedan vraćen, ukraden nam je još jedan traktor IMT 560, auto Zastava 101 i Mazda 626 td., gliser Jonson, utovarivač i drugi priključci. Za mnoge stvari imam i potvrde od opštine Bosanske Dubice da su to oni uzeli a što su oni i potpisali. Nisam nikoga tužio za to iako sam, čini se, mogao dobiti te presude. Umjesto izvinjenja ja sam dobio ponovno proganjanje i prijetnje”.

Optužbe za terorizam kao završni udarac

Zoran Pekić i drugi zločinci su iskoristili za njih povoljnu situaciju u Bosni i Hercegovini i učinili su sve da Osmanu Kekiću zadaju završni udarac. Ovaj put ti napadi su daleko perfidniji, naročito nakon što su vidjeli da je Osman odlučan ostati na svojoj imovini. Optužba za terorizam je karta na koju je ovaj put Pekić zaigrao u nadi da će konačno dohakati svom prijeratnom policijskom kolegi Osmanu Kekiću. Osman Kekić se nije nadao da će Pekić uspjeti toliko ga ugroziti. “Ovaj ramazan ću pamtiti čitav život kao mjesec u kojem sam teško uznemiren od strane srpske policije. Sam čin hapšenja me je iznenadio jer znam da nisam kriv ni za jednu optužbu koja mi se stavlja na teret. Uostalom, sva javnost se u to uvjerila. Kada su nakon pretresa vidjeli da nemam ništa od onog što su oni tražili, krenuli su u potragu za bilo čim što im može opravdati njihovu akciju. Počeli su plijeniti sve što miriše na islam. Također, čak su sa dječijih pušaka uzeli baterijske lampe. Jedna je svijetlila plavo a druga je mijenjala boje, oni su uzeli onu što svijetli plavo. Uzeli su mi dva vazdušna pištolja i ženin prskavac suzavac koji sam joj uzeo za slučaj samoodbrane. Uzeli su mi još nekoliko ilahija i predavanja, zastavu sa šehadetom, dječiji dvogled, dva lovačka noža, mačetu koju koristim za poljoprivredne radove, kibla kompas, laptop ženin i jedan pokvareni kompjuter od sestre mi iz Pule.

Naravno, uzeli su nam sve telefone”. O medijskom tretiranju njegovog hapšenja Osman kaže: “Mediji su sve izmislili. Pomiješali su kuću od Edhema Gašija i predstavili je kao moju, moj džip i motor i bavljenje poljeprivredom prepisali su Mirsadu Crnaliću, meni moje ime Abdulaziz stavljaju kao da mi je to nadimak, a Gašijeva slika u novinama nosi ime drugog uhapšenog iz Bosanskog Novog. Svako vidi da se ovdje nije htjela prikazati istina nego hajka i teroriziranje muslimana Bošnjaka koji su se vratili da žive u Republici Srpskoj. Naravno, njihov cilj ide u smjeru da ocrne islam. Nedavno sam doznao da je ova akcija hapšenja mene i drugih dijelom izvedena zbog mogućeg dolaska Milorada Dodika i Tadića, presjednika Srbije na manastir Moštanicu kojeg su Turci izgradili na poklon Srbima, a koji se nalazi oko 12 kilometara od Bosanske Dubice. U prilog ovim informacijama ide i lažna izjava za medije da Dodika prate vehabije što je potpuna laž.

Pozivam vlasti Bosne i Hercegovine da hitno pozovu na odgovornost osobe koji izmišljaju ove priče i vrše ove pretrese i hapšenja koje mogu dovesti do nestabilnosti ove zemlje i mržnje između bošnjačkog i srpskog stanovništva i nereda u zemlji. Moram istaći da ni s kim, baš ni s kim u gradu nisam u zavadi, sa svima lijepo postupam, pomažem sirotinji i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima. Od jednog Srbina sam dobio dosta informacija da me prate i niz drugih informacija”. Nakon svega što je doživio Osman je shvatio da se ne može izboriti sa stalnim ugrožavanjem sigurnosti. Zbog toga se odlučio na napuštanje rodne grude. “Nakon toliko upornosti da ostanem na svome ipak sam shvatio da moram da se selim iz svoje rodne kuće. Već sam promijenio prebivalište i polako selim stvari na tu novu adresu. Jako mi je teško što sam morao donijeti ovu odluku. Zbog budućnosti svoje djece ne smijem više dozvoliti Pekiću i sličnima da mi stalno zagorčavaju život. Braći Bošnjacima koji ostaju da i dalje žive u Bosanskoj Dubici želim mnogo sreće jer će im ona zaista trebati”.

 

Pripremio: Ismail Ibrahim

Izvor: Saff

 

Leave a Reply

*

captcha *