Čitava mudrolija ovog teksta da se sažeti u jednu balkansku poslovicu i jedan hadis Muhammeda, a.s. Balkanska mudrost glasi: „Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu“, a hadis: "Slijedit
ćete put onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, korak po korak,
pa kada bi neko od njih stavio glavu u rupu, i vi biste to uradili."
Pitali smo ga: "Božiji Poslaniče, jesu li to Jevreji i kršćani?" "Pa ko
bi drugi bio", odgovorio je.
(Buharija i Muslim)

Ali
insan je stvoren da mu se poruka bolje dostavlja kroz primjere koje
pamti i iz njih izvlači pouku za sebe. Zato se i Allah, kao Stvoritelj
takvog insana, u Kur’anu Muhammedu, a.s., na više mjesta obraća
riječima „Wadrib lehum meselen…“ („I navedi im primjer…“) odnosno sam navodi primjere („darebe meselen“)
da bi ljudi bolje shvatili. Primjeri takvih ajeta u Kur’anu su:
[2:26][7:177][11:24][14:24][16:75][16:76][16:112][18:32][24:34][30:28]
[36:13][36:78][39:29][43:17][43:56][43:57][43:59][66:10][66:11]

Pa da krenemo…

U knjizi „Ibn Haldun – uvod u čitanje El-Mukaddime“
od 72. stranice, autor Enes Karić iznosi zanimljive podatke vezane za
(ne)razumijevanje Ibn Haldunovog djela od strane muslimana koji su
prihvatili neislamske ideje i onda se dali na tumačenje knjige koja je
pisana nekih 600 godina prije njihovog rođenja. O čemu se radi?

Iako
to nama danas izgleda smiješno i anahrono, početkom druge polovine
prošlog stoljeća među arapskim muslimanima, en vogue je bio pokret „arapski pannacionalizam“,
prilagođena verzija komunizma za arapsku stvarnost. „Zlatno tele“
pokreta je bila arapska nacija, bez obzira na vjersku pripadnost njenih
podanika. Vođe pokreta su se napajale Marksovim „Kapitalom“ i veza s
islamom je bila minimalna. Pored političkih glava ovog dalaleta (Naser
u Egiptu, Saddam Hussein u Iraku, Hafiz el-Asad u Siriji), trojica
duhovnih panarabista, Taha Husein, Salama Musa i Ahmed Amin,
masivno su kritikovali Ibn Halduna. Razlog je bio taj što se on u
El-Mukaddimi na ne baš laskav način osvrće na „Arape“. Ibn Haldun ih
naziva “divljom zajednicom”, divljina je kod njih “postala ćud i urođenost”, “kod njih je postalo omiljeno da odudaraju od sistema vlasti”. Pod utjecajem nacionalizma trojica spomenutih „intelektualaca“ su se obrušili na „Mukaddimu“, optužujući njenog autora da “nije Arap, nego Berber” (Muhammed Inan). Da je napisao to djelo “iz razloga samoljubivog govora o sebi” (Taha Husein), da je “umanjivao značaj arapske civilizacije" (Salama Musa).

Ono
što je Ibn Haldun uradio, a ova trojica nisu shvatili (jer im čitanje
Kur’ana očigledno ne spada u vannastavne aktivnosti) jeste to da je za
pustinjske Arape, odnosno beduine, koristio kur’anski izraz shodno 14. ajetu sure Hudžurat: “Beduini (al-Arab) kažu: ‘Vjerujemo’. Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite ‘Islam smo primili’”.

U
klasičnom arapskom jeziku, čiji normativ je Kur’an, riječi “al-Arab”
(Arap) i “al-badw” (beduin) su sinonimi. Ali takve tanahne pouke
Kur’ana ne možete dokučiti kad vam se svakodnevni zikr sastoji od
čitanja Marksa i Engelsa.

I dok su arapski nacionalisti sa
svojim nepoznavanjem Kur’ana ispadali jednostavno smiješni, otkrivajući
ne samo fatalne deficite vlastitog jezika i vjere, nego ostavljajući
nama u amanet podatak da je bilo muslimana koji su u svom okretanju ka
Moskvi ispadali ne samo iz autobusa nego i budale, stvar je danas nešto
složenija. Samo što bi današnji muslimanski modernisti najradije jednom
stražnjicom na dvije stolice, pokušavajući biti “nemrski šejtanu i
Allahu dragi”.

Moderno shvatanje postanka Kur’ana

Uzmimo
primjer Ömera Özsoya, Turčina, koji je profesor islama(!) na
univerzitetu u Frankfurtu. Ne trebate biti tekfirovac da vam ova izjava
zapara uši:
“Ko se dadne na takav poduhvat [historijat Kur’ana]
naći će se među nepreglednim predajama čija je autentičnost
diskutabilna. Uz to ide i mišljenje koje je utemeljeno u islamskoj
literaturi, pa čak je postalo i dogma da je Kur’an, riječ po riječ,
sačuvan do danas.”

„Dogmatičari“, oni koji se pozivaju na neiskrivljenost Kur’ana, svoje dokaze crpe iz Kur’ana („Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” XV:9), kao i iz postulata da onaj ko negira jedan ajet iz Kur’ana time prestaje biti musliman.
Kakve dokaze imaju á la Ömeri, osim argumenta spoznaje pripadnika dominantne civilizacije da im je Sveta Knjiga iskrivljena?

Ili
primjer nedavne fetve nekakve unije indonežanskih liberalnih muslimana
po kojima pederluk nije grijeh za koji će počinitelj odgovarati pred
Allahom, nego ih treba takve prihvatiti. I šta navode kao argument? Svi
su ljudi jednaki u SVAKOM pogledu i zbog toga ovo nije grijeh. Znači,
Allah nas sve voli, sve nas je stvorio ovakvim kakvim jesmo i pošto smo
determinirani sudbinom, ni sam grijeh nema nikakvog smisla (barem ne
oni koje su pripadnici dominantne civilizacije ukinuli kao takve).
Ali
da su malo bolje zavirili u Kur’an (kao što to ni prof. islama
očigledno nije) vidjeli bi da Allah ne voli SVE ljude, jer On sam kaže:

2:190
"Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu."
2:205
A Allah ne voli nered!
2:276
Allah ne voli nijednog nevjernika, grešnika.
3:32
Allah, zaista, ne voli nevjernike.
3:57
Allah ne voli nasilnike.

Ekscesivno
druženje arapskih nacionalista s nekakvim crvenim ćitabima Marksa i Mao
Ce Tunga napravilo je belaja, ali to nije ništa u poređenju s
činjenicom da današnje udaljavanje od Kur’ana prouzrokuje uvjerenja da
je Kur’an blijeda kopija Biblije, odnosno da pederluk nije ništa loše.

Po
kršćanskom učenju, Isus je za njih umro na križu i sama ta činjenica,
povezana s vjerovanjem u Isusa kao Spasitelja, kršćanina oslobađa bilo
kakve odgovornosti za njegove postupke. I kad to kršćani mogu imati,
zašto ne bi smo mogli i mi!

Mehanizmi razmišljanja

U
čemu je fazon? Interesantno je da Ibn Haldun u svom djelu opisuje ove
mehanizme: naime, pripadnici potčinjene kulture iz kompleksa niže
vrijednosti oponašaju one koji su ih (u ovom slučaju mentalno)
porobili, nastojeći na taj način nadomjestiti osjećaj inferiornosti
koji rezultira iz nedovoljnog poznavanja i neuvjerenosti u ispravnost
vlastite vjere.

Muslimani ’50-ih godina su vjerovali u arapski
socijalizam, te su toj ideologiji, koju su smatrali zadnjim krikom,
podređivali svoja razmišljanja. Ako se okrenemo oko sebe vidjet ćemo da
muslimani rade isto:zato što su eks-kršćanski krugovi prihvatili
Bibliju kao ljudskom rukom napisano djelo, moramo i mi muslimani to
tvrditi za Kur’an. Pošto kršćani tvrde da možemo živjeti kako hoćemo
jer je Isus umro za naše grijehe, onda i mi moramo tvrditi da “nas
Allah sve voli” i da je “neke od nas stvorio kao pedere”.

Ali
jednu stvar nećete doživjeti, da ovi modernisti osjećaju potrebu
revizije onih dijelova islama oko kojih postoji trenutna idžma
vladajuće kafirske civilizacije.

Pogled naprijed

Stvar
je paradoksalna. Prije 12 stoljeća čistotu islama pred najezdom
mu’tezilskih devijacija očuvali su nepismeni muslimani koji nisu
prihvatili mudrovanje „islamskih filozofa“, tako da njihov utjecaj nije
prelazio korice knjiga na kojima su pisali svoje umne vratolomije. O
mu’tezilama danas znamo samo iz knjiga jer se nisu uspjeli etablirati
kao pokret, jer su isuviše odstupali od učenja centralnih „dogmi“
islama. Gledano s ovog aspekta, već će naša unučad čitati propederske
fetve i nebuloze da Kur’an nije očuvan i neće se moći čudom načuditi
šta im „kokakolizacija islama“ učini od uleme djedova s početka 21.
stoljeća.

 

Leave a Reply

*

captcha *