Još od Krstaških ratova, kada su kršćani iz Zapadne Evrope vodili svete ratove protiv muslimana na Bliskom istoku, ljudi sa Zapada su često doživljavali islam kao nasilnu i netolerantnu vjeru, čak iako je, i pored ukorijenjenih predrasuda, islam imao bolji skor kada je riječ o toleranciji nego kršćanstvo. A nedavni teroristički napadi tako su, čini se, samo potvrdili ovu premisu, piše Karen Armstrong u “Guardianu”.

Ali ako želimo miran svijet, pod hitno nam je potreban izbalansiraniji pogled. Ne možemo se nadati pobjedi ‘u borbi za srca i umove’ ukoliko ne znamo šta se zaista u njima nalazi. Isto tako ne možemo očekivati da muslimani budu impresionirani našim liberalanim vrijednostima ako nas vide kako bespogovorno podliježemo srednjovjekovnim predrasudama rođenim u vrijeme ekstreme kršćanske ratobornosti.

Kao i hindusi, budisti, Jevreji, kršćani, siki i sekularisti, neki muslimani su bez dileme nasilni i netolerantni, ali nova izložba u Britanskom muzeju ‘Hadž: Put u srce islama’, je pravovremni podsjetnik da to nije cijela priča, prenosi Radio Slobodna Evropa.

Hadž je jedna od pet najvećih svetkovina islama; kada  idu na hodočašće u Meku, muslimani ritualno upražnjavaju centralni princip njihove vjere. Izjednačavanje religije s vjerom je moderno zapadno odstupanje. Kao plivanje i vožnja, i religijsko znanje se stiče praksom.Učiš samo ako je upražanjavaš. Drevni obredi hadža, koje su Arapi praktikovali vijekovima prije islama, pomogli su hodočasnicima da stvore naviku srca i uma – mir, zapadni stereotip – nenasilan i inkluzivan.

U svetom gradu Meki, nasilje bilo kakve vrste je zabranjeno.Od trenutka kada napusti kuću hodočasniku nije dozvoljeno da nosi oružje, da zgazi insekta ili pokaže bilo kakvu ljutnju, a disciplina koju prihvati će ga odvesti u novi način življenja. U  ključnom trenutku njegovog puta poslanik Muhamed je iscrtao ovu tradiciju. Bježeći od progona iz Meke 622., zajedno sa muslimanskom zajednicom (uma) on je emigirao u Medinu, 250 milja sjevernije. Meka je bila odlučna da uništi muslimansku zajednicu i uslijedio je težak sukob.

No, na kraju je Muhamed uspio da prekine smrtonosni ciklus ratovanja sa jednom smionom nenasilnom inicijativom. U martu 628., na opšte čuđenje, on je obajvio da ide na hadž. To je začilo da će da ujaše nenaoružan na neprijateljsku teritoriju u pratnji još 1.000 muslimana. Hodočasnici su jedva izbjegli masakar od strane konjice iz Meke, ali su na kraju ušli na svetu teritoriju Meke, gdje su jednostavno sjeli pored svojih kamila i odbijali da se pomjere. Znajući da će izgubiti sav kredibilitet ako poubijajuju hodočasnike na toj svetoj zemlji, vlasti Meke su pristale na pregovore, a Muhamed je prihvatio ponižavajuće uslove koje su muslimane ispunjavali razočarenjem.

Ali  Kur’an je proklamovao da je taj naizgled poraz zapravo „čisti  trijumf“ jer su, kao i Jevreji i kršćani, i muslimani djelovali u duhu mira, samokontrole i strpljivosti. Dvije godine kasnije neprijateljstvo je obustavljeno i građani Meke dobrovoljno su otvorili vrata Muhamedu.

Jasno, Kur’an ne prezire Jevreje i kršćane; ovaj afinitet prema ‘ljudima knjige’ takođe je centralan dio u muslimanskom kultu Meke.Arapi su jasno vjerovali da su takođe djeca Abrahamova, jer su potomci njegovog najstarijeg sina Ismaila – regionalni pogled koji proizilazi iz Biblije. Tvrdi se da su Abraham i Ismail obnovili Kabah, sveti oltar Meke, koji je bio zapušten, nakon čega je posvećen njihovom Bogu, a potom je služio za obrede hadža. Mnogo Arapa smatra da je Alah, njihov vrhovni Bog, bio Bog koje su obožavali ljudi knjige – i Arapi kršćani su nekad išli na hodočašće – hadž, zajedno sa paganima.

Arapi nemaju koncepciju jedne isključive religijske tradicije, pa su bili duboko šokirani kada su otkrili da većina Jevreja i kršćana odbija da ih prihvati kao dio Abrahamove porodice. Kur’an i dalje poziva muslimane da poštuju ljude knjige i njihove proroke, ali je odlučeno da umjesto u Jerusalim, gdje su se molili kao i do sada, oni treba da se okrenu prema Ka’nahu koji je izgradio Abraham.

Kao Abraham, koji nije pripadao jednom zatvorenom kultu, oni su ne bez ponosa  uspostavili  instituciju i , baš kao što je i Abraham  učinio, fokusirali se  na obožavanje samog Boga. Zato je sve o muslimanskom Hadžu zapravo sve o Abrahamovoj familiji, ne samom Muhamedu. Hodočasnici tako stalno obnavljaju  priču o Hagaru i Ismailu, simbolički je vraćajući  u doba koji je prethodilo  vjerskom  šovinizmu.

Avaj, sve tradicije su izgubile svoju primarnu čistotu i izdale idale svojih utemeljivača. Ali predivna prezentacija Hadža u Britanskom muzeju može nam pomoći da shvatimo kako ogromna većina muslimanskog svijeta doživljava svoju vjeru. Sokrat, osnivač zapadne racionalne tradicije, insistirao je da vježba razuma od nas zahtijava konstantno i snažno preispitivanje ideja i ukorijenjenih uvjerenja.

Ova nova izložba može zaista postati put u srce islama i  takođe, možda, ka više autentičnom  i poštovanom zapadnom racionalnom identitetu.

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *