Hirurg i ratnik

Ovaj hirurg, danas zaposlen na Odjelu ortopedije Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), o čijoj ratnoj ulozi su ispredene mnoge priče, dugo je bio daleko od očiju javnosti i nije davao intervjue. Njegovo ime ponovo se pojavilo u eteru nakon akcije SIPA-e i hapšenja trojice pripadnika Armije RBiH iz Jablanice koji se sumnjiče za ratne zločine u Muzeju revolucije. Ćibu kao odgovornu osobu za formiranje logora jednoglasno spominju hrvatska udruženja, ali i advokat Duško Tomić, koji brani osumnjičenog Enesa Maksumića. Mediji u RS svakodnevno donose tekstove o njegovoj navodnoj odgovornosti za zločine. Traže da bude kažnjen.

Dr. Ćibo za naš list krajnje otvoreno govori šta se dešavalo u ratnoj Jablanici i Konjicu, objašnjava uzroke napada na njega, te se zalaže za to da svi krivci odgovaraju. Također, osvrće se i na bošnjačku politiku, lopovluke naših političara i ukazuje na opasnosti koje prijete Bosni i Bošnjacima.

Kako komentirate navode da ste Vi odgovorni za nastanak logora u Jablanici u kojem je bilo više od 600 osoba, uključujući i djecu, te da morate dati odgovore na ta teška pitanja?

– Prvo, dobro je što je to pitanje pokrenuto kako bi se mnoge stvari raščistile. Drugo, šta god je ko uradio, treba i da odgovara. Treće, insinuacije i propagandu treba odvojiti od činjenica, koje su najbitnije. Odgovorno tvrdim da u Jablanici i Konjicu nije bilo nikakvih logora, niti ih je iko od vlasti formirao. Zna se šta su logori, to su najcrnje što ljudski um može smisliti.

Ja nemam ništa protiv toga da me hapse! Ali, mora postojati osnova zašto da me hapse. Ovo što se govori o meni mora biti utemeljeno na činjenicama. Dakle, mora postojati dokaz da sam ja nešto uradio. Ali, ja nisam ništa uradio. Niti je nešto slično uradio iko iz civilne vlasti ili vojske na području Konjica i Jablanice, a da je to meni poznato. S druge strane, činjenica je da su postojali logori “Herceg-Bosne”, kao što je činjenica da ih na našoj strani nije bilo. Konjic, Jablanica i dio Prozora koji je držala Armija RBiH nisu hrvatska stratišta. Nema tu stratišta! Mi nismo vodili takav rat. Naša ideologija nije bila takva.

Kako onda komentirate informacije da je Haški tribunal još prije 11 godina dao oznaku “A” na Vaš slučaj, to jest da ima osnova za procesuiranje, ali da postupak nikada nije pokrenut?

– Došla je iz Haga oznaka “A” na mom predmetu, kao što je došla i oznaka “B” i “C”, tj. da nema osnova za procesuiranje ili da se trebaju prikupiti dodatne činjenice. Dakle, sve je to propaganda. Ništa u mom radu tokom rata nema što je bilo nekorektno. Neka me uhapse, ali će morati platiti crno i žalosno ako ne bude dokaza! Gdje su im dokazi za moja nedjela? Nema ih!

Pazite, nisam ja analfabeta, laik i hajvan koji će uzeti pušku da ubija ljude! Mene to nije interesiralo. Ja se nisam borio samo za Bošnjake, muslimane i islam. Ja sam se borio za sve stanovništvo, za sve religije. A od mene su problem imali samo Bošnjaci koji su mogli biti mobilizirani, koji su morali ići na teren, te zbog činjenice da nisu imali hrane, jer nas je HVO blokirao. A Hrvati i Srbi su mogli šta hoće. Mogli su da idu, ali i da ostanu.

Humanitarno pitanje

Šta je onda činjenica o Jablanici i Konjicu, o zločinima o kojima se sve više govori? Priznat ćete, optužbe su krajnje ozbiljne.

– Ovo što se u posljednje vrijeme radi je čista manipulacija i miješanje krušaka i jabuka. To što govore za žene i djecu u Jablanici, ja mogu reći da je tačno da su civili bili u Muzeju revolucije. No, ono što ja znam i što su mi prenijeli jeste da je riječ o osobama iz Doljana i Sovića, gdje su bila ratna djelovanja.

Nakon okončanja sukoba u toj zoni svi vojno sposobni su otišli, a ostale su žene, djeca i starci. HVO ih je ostavio, valjda računajući da će se Armija RBiH nad njima iživljavati i ubijati ih. Međutim, Armija RBiH je sve njih pokupila i omogućila da se vozilima prebace do Jablanice kako ne bi pješačili. U isto vrijeme dok se to dešava, dakle, kada Armija RBiH civile sigurno prebacuje u grad, iz pravca Mostara pješice dolaze Bošnjaci protjerani iz Stoca, Čapljine i Mostara. Oni su iz hrvatskih logora prebačeni do Jablanice.

Šta želite reći, da je smještanje civila u Muzej bilo humanitarno pitanje?

– Hrvati su dovezeni u Jablanicu, jer nisu imali gdje. Smještaj u Muzej je, zaista, bio humanitarni. Tamo su boravili zajedno s Bošnjacima iz Stoca! Između njih nije bilo nikakvih problema.

Ja sam bio u Muzeju. Vidio sam žene, djecu i starce Hrvate, katolike, i na drugoj strani bošnjačke civile iz Stoca. Djeca su plakala. Ja sam odmah zadužio svog potpredsjednika Muhameda Marića da prije svega djeci, a onda i ostalima osigura hranu, mlijeko i druge potrepštine. Naravno, onoliko koliko smo imali, jer je upravo HVO zabranio transport hrane za Jablanicu i posebno Konjic.

Hrvati su u Muzeju dobivali hrane onoliko koliko su imali borci i bošnjačko stanovništvo. Nije bilo razlike. Imali su i zdravstvenu zaštitu. Ali, ja sam odmah otišao u UNPROFOR i tražio da nam pomognu da te ljude, samo zbog ratnog stanja, prebacimo u Mostar. Jer nije bilo dovoljno hrane, lijekova, bolničkih kapaciteta…  Lično sam svim tim ljudima rekao da mogu da izlaze i šetaju, da samo mogu ići kod svojih rođaka u Jablanici, ako ih imaju, te da tamo mogu živjeti. Jedino što je Hrvate moglo ugroziti jeste granatiranje HVO-a iz okolice!

Međutim, govori se o strašnim maltretiranjima i iživljavanjima. Je li, prema Vašim informacijama, iko stradao u Muzeju u Jablanici i koliko je bilo ljudi koji su maltretirani?

– Meni to nije poznato. Niko mi to nije prijavio, niti se ko žalio. Štaviše, ljudi koji su odlazili iz Muzeja kod svojih rođaka vrlo brzo su se tu vraćali, jer su u Muzeju imali hranu, dva-tri obroka, spavanje… Osim toga, vrlo brzo smo ih transportirali prema Mostaru. Prema tome, u Muzeju nikakvog logora nije bilo. Taj objekt je služio za humani smještaj ljudi, i Bošnjaka i Hrvata.

Ali, uhapšeni Enes Maksumić Čađo priznao je da je učestvovao u premlaćivanju jednog čovjeka na tom mjestu?

– Ja to ne znam. Ako je neko pravio ekscese, neka odgovara. Ja Vam govorim o poziciji vlasti, odnosno za ono za što sam ja odgovoran… Smatram da mora odgovarati svako ko je napravio zlo bez naredbe, bez plana, bez dogovora. Mora se utvrditi odgovornost pojedinca ili neka kaže ko mu je naredio da to uradi. Neka donesu papir da sam ja igdje napravio logor. Znate li šta je logor? A onda na televiziji izađu i kažu da je to u Jablanici bio logor poput Aušvica. Kakav Aušvic?!

Prema dokumentu od 23. jula 1993. godine, koji imam, HVO je uputio ultimatum Ratnom predsjedništvu, na čijem ste čelu bili Vi, da se izvrši razmjena između 300 i 400 Bošnjaka iz Prenja, to jest Dubrava kod Stoca, za Hrvate iz Jablanice. Štaviše, bojna “Mijat Tomić” iz sastava HVO-a traži da se Hrvati iz Jablanice prisile na iseljavanje. Šta nam možete reći o tome?

– To su činjenice. Dokumenti govore o tome. Bilo je takvih ultimatuma HVO-a i zahtjeva za razmjene, ali mi smo i tadašnjim zaključcima jasno rekli da ne želimo pristajati na ultimatume, učestvovati u etničkom čišćenju i nasilnom iseljenju Hrvata Jablanice. Mi smo jasno kazali da smo spremni prihvatiti sve prognanike.

A šta je sa zločinom nad Hrvatima u Doljanima kod Jablanice? Govori se o ubistvu 39 vojnika i civila…

– Nema takvog zločina. Koji zločin!? U Kostajnici sam imao priliku vidjeti starce, babe, djedove, koji su ostavljeni. Vojnicima je skrenuta pažnja da niko ne smije biti maltretiran, ubijen ili povrijeđen. A svi su ti ljudi ostavljani (od HVO-a, op. a.) da bi bio napravljen zločin. Ali, mi to nismo činili.

Problem Bosne

A Trusina? Vode se procesi protiv Zulfikara Ališpage, Nihada Bojadžića i drugih.

– Ja to ne znam. To je bila vojna akcija. Oni mene u sve petljaju. A zašto? Zato što su sa mnom izgubili veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Ono što je dolje urađeno, tu je riješen problem Bosne. Ja sam direktni krivac što je Bosna opstala! Kriv sam i balijama koji su napali Bosnu.

Svima sam dežurni krivac. Jer ja sam sve to završio galantno, bez zločina… Dok ja nisam došao tamo (u Hercegovinu, op. a.), tu je bilo puno ubistava. To su mi pričali. Ja sam uspostavio i korektan odnos Armije RBiH i HVO-a. Posebno u Neretvici između Hakalovića i Piske (Zdravko Šagolj). A to što oni pričaju nije bitno, neka iznesu činjenice.

Nikada nijedan naš borac nije otišao da ratuje na Velebit, na Šar-planinu ili Avalu. Nego je ratovao ovdje, u Bosni. A ti planovi Srbije i Hrvatske o preuzimanju BiH su živi i danas! Zašto niko ne spominje Dobricu Ćosića i ostale inspiratore zločina. Tamo je jezgro, plan i naredbe.

Bojite li se hapšenja? Sve više organizatora i učesnika u otporu i odbrani je na raznim listama za ratne zločine, od Dobrovoljačke, preko “Silosa” i Trnova, do Muzeja u Jablanici.

– Ne treba se plašiti hapšenja. Treba se plašiti neistina i insinuacija, pa ćeš ti morati braniti istinu. A istinu je najteže braniti, jer je istina jedna. Neka donesu činjenice. Moji svjedoci su svi ti ljudi koji su bili smješteni u Muzeju u Jablanici. Hrvati su tamo bili kraće, Bošnjaci duže. To su moji svjedoci. Svjedoci su i pripadnici UNPROFOR-a i stanovništvo Jablanice. Je li bilo nečega što ne znam, ja u to ne ulazim.

Vi ste u javnosti često mistificirani, predstavljali su Vas kao čovjeka iz sjene i povjerenika Alije Izetbegovića. Šta je istina o Vama?

– Sad sam Vam rekao zašto to rade. Nisu ostvarili veliku Srbiju i Hrvatsku. Da nije urađeno ono dolje, ne bi bilo ni Mostara, ni Jablanice, ni Konjica… Ti koji mene napadaju propagandom, jasno, ne iznose istinu. Neka kažu koliko je ljudi poginulo od granata u Jablanici, od snajpera i granata u Konjicu. Pazite, srpski mediji su nedavno objavili da sam pobio neke ljude. Pa, to su najobičnije insinuacije. Ko god to čita vidi da je to glupost. Ja nemam veze s tim. Opet, svugdje me stavljaju. Ja Alijin čovjek! Ma, nisam ja ničiji čovjek, ja sam čovjek Bosne.

Teška vremena

Bili ste u politici u najtežim vremenima, učestvovali ste i na Bošnjačkom saboru. Kakva je danas bošnjačka politika i je li ona, kako narod često primjećuje, izgubila kompas?

– Bošnjačka politika je u rasulu, jer su bošnjačke političke stranke i njihova rukovodstva međusobno suprotstavljeni u službi trećeg. Jesu li oni toga svjesni ili nisu, ja ne znam, ali znam da onog momenta kada ovdje ne bude Bošnjaka, muslimana, nestat će i Bosne. Jer Srbi i Hrvati će se lako dogovoriti o podjeli.

Ako je iko danas ugrožen, to su Bošnjaci. Jer, treba uništiti Bosnu i podijeliti je na dva dijela. To je krajnji cilj. Od Berlinskog kongresa, od srednjovjekovne Bosne… postoji stalna namjera da se Bosna uništi. Osim toga, ko nas predstavlja – skorojevići?

Bošnjaci su, zajedno s ostalim patriotima, napravili nezapamćeno čudo. Mesom i krvlju su Bosnu odbranili. Danas se dešavaju katastrofalne stvari. A Bošnjaci šute. Neiznošenje istine vodit će nas u zaborav. A to znači – nema te! Ako to bude nastavljeno, onda uzalud sve što se uradilo.

Nije li problem Bošnjaka i to što su mnogi u ime tog istog bošnjaštva krali i otimali, bogatili se? Danas žele još više, a narod je sve siromašniji.

– Kad sam krenuo da obavljam teške zadatke koji su mi povjeravani, a radio sam ih brzo i kvalitetno, dakle, bez zločina i revanšizma, ostavio sam komandu u kojoj je bilo svega nekoliko ljudi. Kada sam se vraćao u Sarajevo, sobe u komandi su već bile popunjene. Kada sam dolazio drugi put, ljudi su sjedili po hodniku, više nisu imali gdje sjesti. A naši ljudi bili su u kanalu, na prvim linijama, bez opanaka i cipela, bez adekvatne odjeće, padali su kiša i snijeg, a ovdje su uživali.

Potom se pojavila krađa moje, tvoje i naše imovine. Kada je započelo uzimanje imovine, ja sam se distancirao, jer neću da idem dalje. To nije moje. Mislim tu na sve funkcionere. Nađi mi nekog ko se nije nakrao. To je porazno za Bosnu. Zato nam i jeste ovako. Sve ovo treba zbrisati, dovesti nove mlade ljude. Imamo doktora nauka priznatih u svijetu. Treba dovesti ljude koji nisu opterećeni nacionalizmom i fašizmom. Spreman sam se ponovo i politički angažirati ako se nađu ljudi mojih pogleda, koji nisu za krađu, lopovluk, muljanje, laži, negativne ideologije, koji su za državu, za narod i kvalitet življenja u BiH.

Ako bude novog konflikta, prošli rat bit će mala maca

Zašto mislite da su Bošnjaci ugroženi? Čega se to trebaju bojati?

– Treba se bojati novog konflikta. Ako dođe do novog konflikta, ovo što se desilo u prošlom ratu je mala maca. Borci su razočarani na svim stranama. Narod je bijedan. Ali, nije problem u narodu. Problem su zvonari, koji siju mržnju i pozivaju na klanja. Osim toga, socijalni je problem. Taj problem se sve više produbljuje. Narod sve više živi u bijedi, u beznađu. Firmi nema, posla nema, a dijete treba u školu, treba ga obući, studentu treba platiti fakultet, moraš mu osigurati dom…

Sudbina Hercegovine

Posljednjih dana stižu apeli reisa Cerića, muftije Smajkića, profesora Nijaza Durakovića i drugih o ugroženosti Bošnjaka u Hercegovini. Uistinu, čini se da Bošnjaci prestaju biti faktor u tom dijelu BiH, iako su herojskom borbom u ratu uspjeli opstati.

– U južnom dijelu BiH teško žive i Bošnjaci i Hrvati. Oni koji huškaju i koji su producenti negativizma dobro žive. Zbog straha koji nameću, običan čovjek je nemoćan. A tamo gdje  je veći pritisak jednih na drugima, prilike su katastrofalnije za one koji su slabiji. 

Alija mi je uvijek govorio: “Nemoj da se šta tamo desi. Mi nismo kao oni”

Često govorite “da nije urađeno ono dolje”… Na šta mislite?

– Na odbranu zemlje, naravno. Dakle, da narod nije ustao u odbranu… Ja jesam sarađivao s Izetbegovićem, jer su nam bili isti ciljevi. To je Bosna. Nikada Alija nije rekao idite ubijte Srbina jer je Srbin ili Hrvata jer je Hrvat. To on nije dao. Meni je uvijek govorio: “Nemoj da se šta tamo desi (Hercegovina), to je opasan teren. Mi nismo kao oni”. Slušao sam i riječi svoga oca koji je uvijek govorio da ne treba činiti zlo kada ti zapadne. U mene je sve čisto, ali kod drugih nije i zato sam ja na meti. Ja se nikog ne bojim. Zašto da se bojim?! Ako sam šta uradio da ne valja, evo – tu sam.

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *