Državni zvaničnici, uprava i svi oni koji već više od godinu dana odlučuju o njihovim sudbinama, kažu da se nad njima ovakve mjere sprovode jer je takav Pravilnik Imigracionog centra. Pravilnik je napravljen za neke druge ljude, za one koji će se u Centru zadržat samo par dana u periodu dok čekaju postupak deportacije/ekstradicije.

Po tom Pravilniku “korisnici Centra” imaju pravila koja su sto puta rigoroznija nego u najstrožijem zatvoru ili koja imaju počinioci najvećih krivičnih djela. Tako zatvorenici, (a što je krivično djelo veće i kazna dugotrajnija, povlastice su veće) imaju pravo na zatvore poluzatvorenog tipa, na obuku različitim zanatima i mogućnost zarade vlastitog novca, imaju pravo na tzv. intimnu sobu, na pogodnosti prilikom primjernog ponašanja, na izlaske vikendom i praznicima, na pomilovanje ili skraćenje kazne, na niz drugih pogodnosti, a da ne uspoređujemo uslove najvećih ratnih zločinaca s “korisnicima Centra” koji su ograđeni bodljikavom žicom s rešetkama na prozorima i na vratima, s folijama na vratima i prostorima između njih, sa zaključavanjem u 22 sata i izlazak do toaleta u prisustvu čuvara, s posjetama najbližih članova porodice u prisustvu bar jednog stražara, s kamerama koje pokrivaju apsolutno čitav prostor imigracionog centra…

U takvim uslovima “korisnici Centra” borave po više od godinu dana ili približno tome bez prava da se žale i ospore svoje zatvaranje, bez prava na fer i korektan postupak, i osnovni razlog ovakvog tretmana je što im je proizvoljno oduzeto državljanstvo uz tvrdnju da su “opasni po nacionalnu sigurnost”. Iako tu njihovu opasnost nikada niko na bilo koji način nije dokazao, niti omogućio pristup njima ili njihovim braniocima tim navodnim dokazima koji su proglašeni “strogo povjerljivim”, oni trpe posljedice bez ikakve mogućnosti da se brane ili da im se eventualno dokaže krivica. Da njihova krivica zaista postoji i da su istinska prijetnja državnom poretku ove zemlje i njenim građanima, sigurno da takav podatak ne bi bio tajna, već bi po kratkom postupku bili javno presuđeni najstožijom kaznom. Ali danas je postalo sasvim normalno da su građani BiH postali nezainteresovani i samim tim nijemi saučesnici u nasilju nad nedužnim porodicama i djecom.

Ništa bolja situacija nije u slučaju Rustempašić i ostali, a u čijem slučaju je niz nelogičnosti; kompletan postupak je nezakonit od samog pokratanja istog. Nakon što je već donešena oslobađajuća presuda po istom predmetu, tako da se po zakonom utvrđenim procedurama sam postupak saslušavanja i održavanja ročišta ne smije uopće voditi, a svaki navodni svjedok tužilaštva bi mogao biti svjedok odbrane, jer svaka izjava potvrđuje nezakonitost postupka ili se završava u korist optuženih za najteža krivična djela. Jedini svjedok tužilaštva  na kome se bazira kompletna optužnica je insajder koji je bio ubačen među ove mladiće kako bi ih nagovarao na krivična djela i nezakonitosti, ali su oni, kako i sam svjedok kaže, odbijali njegove prijedloge. Ipak, u slučaju Rustempašić i ostali, sudi se Rustempašiću i ostalima koji su odbili njegove prijedloge, a ne insajderu. Tako se montira proces koji bi trebao da prati svaki Bošnjak/musliman, jer se u ovom predmetu uglavnom sudi Šerijatu, a ne tzv. teroristima koji su ”odlazili u šumu praznih, a vraćali se punih ruksaka” i koji su “prilikom međusobnih razgovora” puno koristili “šifre”, tj. voće i povrće, a ustvari izdržavali su svoje porodice tako što su prodavali šumske plodove i poljoprivredne proizvode…

Za nijansu je drugačija situacija u ostalim montiranim procesima nad muslimanima.

Najaktuelnije potezanje pitanja zabrane nikaba ostalo je nezapaženo u muslimanskim krugovima, a zaštitnici šerijatskih propisa o tome ni riječi da prozbore, a kamoli da kažu da ovo nije vrijeme komunizma; u kojem su stare nane nakon tog zuluma ostatak života provodile u patnji i bolu ne izlazeći iz svoje kuće do smrti. Nema onih koji ustaju i dižu svoj glas protiv ove podle prvokacije ili bolje reći ispita da se vidi jesmo li oni iz 1991/92. godine kada je bilo sličnih inicijativa – izjave Milorada Dodika uveliko podsjećaju na Miloševića.

Iako se pozivamo na zaštitu ljudskih prava na samilost i rahmet, na iskazivanje istine u lice nepravednim vladarima, na slijeđenje Kur’ana i Poslanika Muhameda, s.a.v.s., ipak svojim ponašanjem najavljujemo brzi dolazak Sudnjeg dana.

Hodža, šejhova, da’ija i svih onih koji se satraše na pozivanje slijeđenja Poslanika, s.a.v.s., je više nego ikada. Među nama nikad nije bio veći razdor i nikada nismo živili u većoj fitni i neznanju negoli danas. Nikada nismo imali više intelektualaca, a nikad nismo bili zaostaliji nego što smo to danas. Kontadiktornosti između onoga što pričamo i onoga što radimo je svaki dan sve više i više i to sigurno da ne sluti na dobro. Živimo između onih koji pozivaju na dobro i odvraćanje od zla, a sami ono na što pozivaju ne rade, između onih koji ama baš ništa ne rade osim što sjede i kritikuju one što bar nešto rade i trude se, između onih koji su najhrabriji “internet mudžahidi” koji su iza monitora u nekoj “tagutskoj” zemlji na socijali, udobno smješteni, jako rječiti i zameću kavge – kada dođe do odgovornosti zbog posljedica svojih riječi, tada lahko mijenjaju stavove i od lavova se pretvaraju u miševe. Čast rijetkim pojedincima poput hfz. Nezima Halilovića Muderisa koji se toliko trudi da braći olakša brigu za nezbrinutim porodicama.

Šta li se to sa nama dešava? Gdje je nestao onaj divni osjećaj bratskog džematskog odnosa? Zar ne možemo različite stavove ostaviti po strani i uzeti ono na čemu se slažemo? Zar ne pozivamo svi na jedinstvo i razumijevanje prioriteta, subhanallah, tako smo daleko od toga – a toliko je prioriteta pred nama?!

Kako bi lijepo bilo kada bi braća bili istinski sljedbenici Poslanika, s.a.v.s., pravednih halifa, odabranih ashaba, naših ispravnih prethodnika, mudžahida koji su to bili i jezikom i djelima i svim svojim postupcima. Oni sigurno ne bi bili oni koji bi podignutu riječ protiv nepravde smatrali besmislicom ili gubljenjem vremena ili kako to već neki kažu: odlikom džahila ili nevjernika. Oni sigurno ne bi sjedili za laptopima/monitorima i donosili fetve, već bi svojim djelima prvi radili ono što bi uradio Poslanik, s.a.v.s., i ispravni prethodnici. Kada bi se udružili samo oni koji su deset puta pozvali na samilost i rahmet, na zaštitu prava muslimana… tada bi ulica Draže Mihajlovića uvijek bila puna posjetioca. Tada naša braća, MAZLUMI, ne bi bili ovako usamljeni, razočarani i rastavljeni od svojih porodica na bigajri hak. Poslanik, s.a.v.s., je uvijek imao neki način da uradi nešto više od osuđivanja srcem i ne bi se zadovoljio najmanjim stepenom imana.

Ne pozivam ja ovim tekstom na uzmanje pušaka u ruke i ne suprostavljam se ovim fetvi prof. Samira Avdića koji je rekao da je vrijeme primirja i da se ne smije počinit ništa što bi ga prekršilo; štaviše, svim srcem podržavam ovu fetvu, ali ova fetva ne daje opravdanje za one koji se njome pravdaju da ne odu u posjetu braći po zatvorima, logorima, da im ne pomognu, ne iskažu samilost, ne odnesu makar hurmi u danima posta (redovno poste ponedjeljke i četvrtke), da ne dignu svoj glas i poduzmu konkretne korake jezikom. Da ima fajde od takvog vida borbe, svjedoči Allahova pomoć u slobodi Ejmena Awada, Abdurahima, i još mnogih drugih kojima je nepravda učinjena ili se čini.

Zar ćemo i samu pomisao nekog neprijatelja islama da brani neka šerijatska prava, dužnosti, da napada na nikab i prava muslimanki – napada muslimane tvrdeći da su svoje žene natjerali na nikabe i ugrozili njihove slobode… prešutno ignorisati, znajući da Poslanik, s.a.v.s., nikada ne bi tako postupio, kao ni bilo ko drugi od ispravnih prethodnika!?

Eh, kad bi braća radili ono za šta su stvoreni, tada bi i sestre mogle da budu ono što im je prirodnije i draže. Zbog toga, dragi internet mudžahidi, ili radite ono na šta pozivate ili šutite i nikada ne pričajte riječi koja djela ne prate, jer time povećavate svoju odgovornost i licemjerstvo! Slijeđenje Poslanika, s.a.v.s., je daleko više od puštanja brade, skraćivanja pantalona i višeženstva! I dok vi vijećate ko će u Džennet a ko u Džehennem, braća u Imigracionom centru i drugim kazamatima tope se od bola i tuge, dok njihove porodice prolaze najveća iskušenja i sestre preuzimaju uloge majke i oca, muškarca i žene u kući, na ulici i u društvu.

A divan li je učitelj naš Muhamed s.a.v.s.! Divne li su pored njega bile majke pravovjerne!

Piše: Nađa Dizdarević

Leave a Reply

*

captcha *