O njemu mi je pričao Alen M., Bošnjak koji je bio oficir u njemačkoj vojsci prije nego što je otišao na studije islama u Medinu. Kao dvojica činovnika unutar Bundeswehra  uz ramazan 2002. godine bili su na vojnoj akademiji u Minhenu. Dijelili su jednu sobu. Alen je klanjao beš vakat i postio; ako me sjećanje ne vara Helmi Jimenez Paradies je bio polu-Egipćanin polu-Španac. Iz inata je jeo svinjetinu uz ramazan i hodnicima kasarne hodao s pivom u ruci. Oženjen je bio nekakvom Grkinjom s kojom je imao djecu koju je pokrstio. Otvoreno je govorio da nije musliman. Akademija je bila sazvana jer je Helmi (ovako mu Švabe pišu ime, valjda je to nekakva neuspjela transkripcija arapskog  حلم, što bi na bosanskom bilo „Hilmija“) bio među nekoliko stotina kandidata za službovanje u Afganistanu. Cilj seminara je bio „kulturološko pripremanje na okolnosti u Afganistanu“. Alen je pokušao da mu približi islam riječima da niko ne zna gdje će umrijeti i da je krajnje vrijeme da se vrati islamu. „Smrt je nešto što me ne zanima,“ bile su tada njegove riječi.

Pola godine kasnije Helmi se iz Afganistana vratio u kovčegu, bio je jedan od četverice njemačkih vojnika koji su ubijeni prilikom samoubilačkog napada 7.6.2003. u Kabulu. S njegovom smrću nisu prestala poniženja; njegova žena je htjela da se sahrani kao kršćanin, a što ni njemu ne bi bilo krivo. Seoski pop je to odbio jer je Helmi bio porijeklom musliman. Ove informacije se mogu naći u dokumentarcu „Heimkehr im Sarg“ (Povratak u kovčegu) koji je napravila njemačka TV stanica ARD.

Helmija sam bio potisnuo iz sjećanja dok ovih dana, povodom 5-godišnjice smrti, njemački mediji nisu napravili reportažu s preživjelim vojnicima iz njegovog odreda. U aktuelnom izdanju „Spiegela“ zadnji momenti njegovog života su, prema njegovom saborcu, izgledali tako da je njega i još trojicu čas smrti zatekao prilikom putovanja ka kabulskom aerodromu odakle su trebali biti vraćeni nazad za Njemačku.

Ulazeći u autobus, preživjeli Andreas Oechler primijeti da mu je Helmi zauzeo mjesto. Pošto je Helmi bio „musliman“ Oechler ga je pitao šta islam kaže o samoubilačkim napadima. Prije nego je stigao odgovoriti, bomba talibana je eksplodirala i Helmi je bio na mjestu mrtav. Iako su stajali jedan od drugog nepunih 50 cm Oechler je preživio, probudio se tek u vojnoj bolnici u Njemačkoj. Na njegovom tijelu su ožiljci od preko 300 uboda iglom – od operacija koje su bile neophodne da preživi. Danas on satima sjedi na kauču gledajući u plafon.

Ali preživio je jer mu je Helmi zauzeo mjesto.

Historijski gledano, dilema oko čovjekove slobodne volje i Allahovog predodređenja bila je polazna tačka nastanka brojnih sekti u islamu, odnosno igrala je snažnu ulogu u njihovim teološkim konstruktima. Kaderije, džehmije, mu‘tezile – svako je na svoj način pokušavao objasniti relaciju između ova dva, na prvi pogled, nespojiva ekstrema. Istina je mnogo jednostavnija, a ona je sadržana u ajetu: „A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće“(76:30). A čovjekova sloboda se sastoji u tome da je Allah od njega sakrio znanje vezano za njegovu sudbinu. Iako se vidovita Azira koja gleda u kašike vjerovatno s ovim neće složiti. Čovjek ne zna šta mu je Allah odredio, ali vrlo jasno zna šta mu je naredio. Svoju volju je objelodanio u Svojoj Knjizi i na nama je da se prema njoj ravnamo.

Ni Helmi se ne bi išao boriti protiv talibana da je unaprijed znao da će tamo ciknuti.

Kad smo već kod sudbine i Afganistana, evo jedna hikaja koja ima veze sa sudbinom i Indijom, a na upečatljiv način objašnjava relaciju čovjekova volja – Allahova odredba:

Noćas dođe jedan čovjek strahovan
U Sulejmanove odaje tužan i kaharan.
Od straha mu lice blijedo, usne plave.

"Šta je s tobom?" upita ga Sulejman.
On zbori: "Melek smrti me je ljutito pogledao,
a ja sam se za svoj ishod pobojao!"
Sulejman mu reče: "Zaželi šta hoćeš!"
"Allah ti je dao da vjetrovima vladaš,
te zapovijedi vjetru
da me u Indiju ponese još ovo veče,
tamo me melek smrti sigurno naći neće."

On zapovijedi vjetru da ga nosi brzo
preko mora i vode
i u Indiju da ga spusti,
gdje džini zemljom hode.

Sljedećeg dana Sulejman upita meleka smrti:
"Zbog čega si uplašio onog roba časnog,
zar ti Allah ne naredi da mu dušu uzmeš lahko?"

On reče: "Ne gledah ga ja s mržnjom niti zlobom,
već pogled moj pun je pitanja bio – Allah mi
prije toga naredi da mu u Indiji dušu uzmem.
Kad ga vidjeh začudih se: i da na stotinu krila leti
kako bi ga krila do Indije mogla odnijeti?"

Leave a Reply

*

captcha *