U septembru 1991, dok se nasilje širilo Balkanom, nemoćni jugoslovenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar uputio je zahtjev Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija za uvođenje embarga na oružje koji bi bio primijenjen na sve strane u sukobu. Njegov zahtjev ostaje, koliko znam, jedini primjer da je neka vlada zahtijevala nametanje sankcija sopstvenoj državi.

Teorijski, to je bio neutralan potez osmišljen u namjeri da obuzda nasilje. U stvari, embargo – koji sam tada podržao – učvrstio je dominantnu superiornost bosanskih Srba u oružju zahvaljujući pristupu zalihama Jugoslovenske narodne armije. Efekat toga bio je da bosanske muslimane učini mnogo slabijim naspram kampanje etničkog čišćenja koju su sprovodili bosanski Srbi, najtragičnije ilustrovanom masakrom u Srebrenici.

Danas, dvadesetak godina po izbijanju ratova na Balkanu, zapadni kreatori politike suočeni su sa sličnom dilemom – da li bi snadbijevanje oružjem jedne od strana u sukobu bilo upotrebljeno u samoodbrani ili da se počine zvjerstva i napadi iz osvete; da li bi to ubrzalo rješavanje konflikta ili podstaklo njegovo produženje. Sada u Siriji činimo istu grešku koju smo počinili tokom bosanskog sukoba.

Prihvatam da je zapadna vojna akcija u Siriji bila pogrešna. Za razliku od akcije u Libiji, koju je NATO podržao, nema izgleda da Rusija odustane od veta u Savjetu sigurnosti. Ni Arapska liga nije zahtijevala takvu akciju, kao što je to bio slučaj sa ustankom protiv Gadafija.

To ne znači, međutim, da Sjedinjene Države i Evropa ne treba ništa da rade. Ispravno je bilo da se pokuša da se pronađe diplomatski posredovano, političko rješenje kroz Ujedinjene nacije, ali se taj proces urušio zbog nastavka brutalnosti predsjednika Bašara el Assada. Pošto je put diplomatije blokiran, a sirijski opozicionari uspijevaju da pogode srce režima u Damasku i Aleppu, rat je prešao u potencijalno još krvaviju fazu, koja bi mogla da uvuče neke, ako ne sve susjede Sirije.

Sada moramo da razmotrimo mnoge izuzetno sumorne scenarije: borbe u Libanu uzburkale bi tenzije u toj zemlji; kraduckanje sirijskog hemijskog oružja bilo od strane druge države ili nekog nedržavnog činioca; potpuni kolaps Sirije i nasilna sloboda-za-sve u vakuumu vlasti, koji bi iz toga proistekao.

Kako bismo spriječili te mogućnosti moramo izvršiti pritisak na jedinstvo sirijske opozicije. Neophodne su strukture koje će ohrabriti komunikaciju i saradnju među opozicionim frakcijama, kako zbog njihovih ratnih napora tako i zbog perioda tranzicije koji će pratiti Assadov eventualni odlazak.

Što rat bude duže trajao, veća je vjerovatnoća da će legitimna borba za samoodređenje utonuti dublje u krug sveopćeg nasilja i zatrovati mogućnost postizanja obostrano prihvatljivog političkog rješenja. Bez takvog rješenja, nasilje u Siriji i regionu će se nastaviti, bez obzira na to da li režim Baath parije preživi ili ne preživi.

Nije dovoljno izazvati opozicionare da djeluju zajedno. Amerikancima i Evropljanima treba uticaj, a za uticaj moraju da osiguraju značajne podsticaje. Oni treba da stignu u obliku zaliha oružja sirijskim opozicionarima ukoliko mogu da pokažu stvarni napredak ka stvaranju ujedinjene opozicije. To bi zahtijevalo izmijenu embarga Evropske unije. Za razliku od UN embarga na uvoz oružja u Bosni, ta odluka nije u milosti ruskog niti kineskog veta.

Snadbijevanje oružjem u građanskom ratu uvijek će biti kontroverzno i, kratkoročno, vodit će žešćim borbama i većem broju mrtvih. Ali to bi, također, osiguralo propast Assadovog režima za nekoliko sedimica umjesto nekoliko mjeseci. Ne treba pretpostaviti da prebjezi visokih zvaničnika, kakav je premijer Rijad Hidžab, znače neposredni kolaps režima – jezgro državne sigurnosti Sirije ostaje netaknuto. Što duže ovaj rat bude trajao veći će biti opći pokolj.

Naoružavanje sirijskih opozicionara nije primamljiva strategija. Snabdijevanje oružjem koje će biti korišteno u borbi nikada to i nije. Ali već sada možemo da vidimo da je alternativa mnogo gora. Narodu Sirije potreban je alat kako bi mogli da završe posao i uklone okrutni režim.

Malcolm Rifkind je bio ministar odbrane i ministar vanjskih poslova Velike Britanije u vladama premijera John Major-a.

rts/IslamBosna.ba

Leave a Reply

*

captcha *