Ne bi mi bilo čudo da se radi o udbonostalgičarima iz redova, recimo, velikosrpskih ideologa, koji su u Titovoj Jugoslaviji vodili glavnu riječ. Ne čudi me ni da Bošnjaci oplakuju Titova vremena – prosto zato jer me više ništa ne čudi, ali  me u najmanju ruku fascinira ta mazohistička priroda Bošnjaka. Bošnjaka kao naroda, naravno. Jer kao pojedinci, Bošnjaci vrlo hrabro i suvereno znaju gurati svoje lične interese, prodati državu i mater za par stočki hiljada “ispod ruke”.

Bošnjačkim poltronima danas nije važno to što je Tito npr. u svojoj ratnoj kampanji potamanio svu bošnjačku inteligenciju do koje je mogao doći, kao što se prisjećaju muslimani tog vremena: “Komunisti bi nam u to vrijeme najveće štete i gubitke nanijeli, kad bi njihove vojne jedinice ušle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na višim društvenim položajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva suđenja ili istrage.” Takvim Bošnjacima to nije važno. A zašto bi, svakako im ta bošnjačka inteligencija ništa u rodu nije bila?!

Kako navodi Noel Malcolm u svojoj “Povijesti Bosne”, “Prema nekim izvještajima, muslimani koji su služili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinjetinu, a komunistički su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati sinove obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna društva “Gajret”, “Narodna uzdanica” i druga. Dopušten je rad samo jednoj službenoj (od 1947. godine pod državnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom školovanje muslimanskih sveštenika. Zatvorena je i muslimanska štamparija u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udžbenike u Jugoslaviji. “

Dobro, dosad smo već naučili da je takvima svejedno za svaki zločin koji je počinjen nad muslimanima, ili Muslimanima, kako već hoćete, ali da bih shvatio ovaj fenomen samomržnje volio bih znati zašto sa simpatijama gledaju na Titovo sistematsko zatupljivanje i unazađivanje Bosne i Hercegovine kao jedne federalne jedinice države mu. Citiram: “Bosna i Hercegovina zaista nije uživala status kakav je zasluživala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u ekonomskom je razvoju sve više zaostajala za svojim moćnijim susjedima. Došlo je bilo doduše do krakotrajnog procvata ekonomije nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogućnosti sovjetske invazije, odlučio smjestiti tvornice oružja i druge strateški važne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali, ta je faza planiranja ubrzo prošla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s nečim što je jedan analitičar opisao kao “nove (i često nedovršene) tvornice izgrađene u totalnoj izolaciji od tržišta, prometnica i kvalifikovane radne snage”.
U pedesetim i šezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je društveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veći dio Bosne i Hercegovine službeno je proglašen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnižu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto niži od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.

Društvena statistika govori nešto slično otkrivajući probleme koji su djelomično bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomično i njeni uzroci. Na početku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvišu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najviši postotak ljudi koji su završili samo tri razreda osnovne škole (osim na Kosovu) i najniži postotak ljudi koji žive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvišu stopu migracije unutar same Jugoslavije – otprilike po 16.000 ljudi godisnje u pedesetim i šezdesetim godinama. Većina su tih migranata bili Srbi koji su odlazili živjeti u Srbiju. Djelomično su i zato Muslimani oko sredine šezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod. “

Lista aferima bi se mogla nastaviti do unedogled, npr. samom Titovom izjavom da njegova OZNA (Organizacija za zaštitu naroda) ima funkciju da “utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju”. A kakvu to Jugoslaviju, ili kakvu to Bosnu i Hercegovinu, vidjeli smo i u gore navedenim brojkama, čak i ako preskočimo silne otimačine muslimanske i vakufske zemlje, o čemu bi se moglo posebno pisati. “Ali šta mene briga za otetu vakufsku zemlju”, reći će naš oznostalgičar, “kad je ta zemlja data meni i mome komšiji Bori. Meni je fino”.
Zato nećemo proučiti Fatihu Titu, nego svim titofilima iz redova ovog samoubilačkog naroda, jer su svojim harakiri-stavovima sebi davno presudili i smjestili se tamo gdje ih je i Tito najrađe gledao- na mezarje.

P.S. Zapravo ih ni tamo nije rado gledao te je i mezarja preuređivao u parkove ili na njima gradio stambene blokove i poslovne zgrade.

Piše: Halil Senusija
halil.senusija@gmail.com

 

Leave a Reply

*

captcha *