Piše: Jello Biafra

Na mnogo načina zaista bih želio da je moj bend Jello Biafra and the Guantanamo School of Medicine svirao u Tel Avivu. Ali, također, dijelim osjećanja većine pristalica bojkota o izraelskoj vladi, okupaciji i kršenjima ljudskih prava. 

Stoga sam, ispunjen pomiješanim osjećanjima, otputovao sam u Izrael. Misija: provjeriti stvari iz prve ruke i približiti se nekoj vrsti zaključka o tome da li su umjetnici koji bojkotiraju Izrael, posebno ja sam, zaista najbolji način da se pomogne palestinskom narodu.

Mnogi ljudi koje sam sreo na svom putovanju u Izrael osjećaju da je bojkot naštetio izraelskoj opoziciji više nego iko drugi i “pomogao utišati mirovni kamp u Izraelu.” Jedan veteran novinarstva, kojeg sam kasnije upoznao, rekao mi je da je “najbolji način da se doprinese miru pokušati razumjeti obje strane” te da smatra kako bojkoti ojačavaju ekstremiste tako što drže narod razdvojenim.

‘Razdvojiti koncerte i politiku’

Moj drugi dan u Izraelu počeo je dugim, ukusnim jelom iznad okeana u Jaffi, sa dvojicom momaka (obojica po imenu Guy), organizatorima svirke koju je moj bend trebao održati. Osjećao sam da im dugujem susret i razgovor i, dobro je da smo to obavili. Obojica se opisuju kao “ljevica”. Oni smatraju da koncerti i politika trebaju biti razdvojeni. Za mene je to malo složenije. “Naša borba nije za zemlju ili religiju, već za mir”, kazao mi je Guy iz Barby Cluba. Guy iz Useless ID-a, benda koji je trebao biti predgrupa na našem koncertu, rekao mi je: “Moj bend je nastupao za porodice u Gazi i Zapadnoj obali. Šta su oni koji bojkotiraju na vašoj Facebook stranici uradili osim upisivanja na nju?”

Pitao sam ih šta oni misle o bojkotu i kako on pomaže, a njihov glavni odgovor bio je da se njim izražava solidarnost sa palestinskim narodom. 

Svirka u Barby Clubu je, ipak, održana sa drugim bendovima. Nakon dugo razmišljanja i nakon što su me dvojica Guyeva nagovorili, otišao sam na svirku gdje sam razgovarao sa nekim od fanova benda. Neki su izrazili razočaranje što nismo nastupili, a drugima je bilo drago. Pitao sam ih šta oni misle o bojkotu i kako on pomaže, a njihov glavni odgovor bio je da se njim izražava solidarnost sa palestinskim narodom. Smatrali su da bojkot već ima veliki uticaj i da je vlada već uplašena. Nekoliko njih se osjećalo krivim i bijesnim što uživaju dok narod koji živi do njih toliko pati.

Jedna od nekoliko stvari oko kojih se, kako se čini, Izraelci i Palestinci slažu jeste da su doseljenici glavna prepreka miru.

Danas su ilegalna naselja potpuno van kontrole, sa 300.000 doseljenika koji žive preko Zelene linije na Zapadnoj obali i još 200.000 njih u istočnom Jerusalemu. Granice su kreativno pomjerene i nametnute ozloglašenim zidom, koji je započet po idejama Yitzhaka Rabina, a uveliko ga je proširio Ariel Sharon. To je ogromna šteta nanesena ugledu Izraela danas, s čim se slažu čak i mnogi među izraelskim građanima i pristalicama. No, poput Berlinskog zida, i ovom je suđeno da padne prije nego kasnije.

Četrdeset četiri godine brutalne okupacije nije učinilo ništa više za rješavanje problema od onoga koliko su Sjedinjene Države postigle u svom ratu protiv droge. 

Bojkot robe proizvedene u doseljeničkim naseljima počeo je unutar Izraela. Tu je i sve veći bojkot od umjetnika koji odbijaju preći Zelenu liniju i nastupati za doseljenike. No, sa zakonom koji je prošle jeseni izglasao izraelski parlament – koji omogućava podizanje tužbi protiv pojedinaca ili grupa koji pozivaju na bojkot Izraela – da li će te umjetnike tužiti doseljenici zbog odbijanja nastupa?

Izraelska vojska ispaljuje suzavac na palestinske demonstrante

Mnogo mi se svidio Tel Aviv, a Jerusalem teško da je noću “mrtav grad”, kao što neki u Tel Avivu tvrde. Želim se vratiti tamo. Želim svirati. Ali mi je isto tako muka što ne mogu svi oni ljubazni ljudi koje sam upoznao na Zapadnoj obali preći u Izrael i uživati u Tel Avivu – ili čak otići na molitvu u Jerusalem. Ti nepotrebni kontrolni punktovi sprečavaju ih da dođu do svojih farmi, škola ili čak bolnica. Četrdeset četiri godine brutalne okupacije nije učinilo ništa više za rješavanje problema od onoga koliko su Sjedinjene Države postigle u svom ratu protiv droge. Ne možete jednostavno držati četiri miliona ljudi u zatvoru.

Finansiranje doseljenika

No, rušenje ovog režima bojkotom bi moglo biti mnogo veći izazov od bojkota Južne Afrike. Ne kažem da se iste taktike, koje su srušile aparthejdsku Južnu Afriku, ne mogu primijeniti ovdje. No, Južna Afrika nije imala ništa poput lobija AIPAC (Američko-izraelski komitet za javne poslove), koji se sada više smatra lobijem za Likud, nego izraelski narod. Ipak, oni imaju kontrolu nad gotovo svakim članom Kongresa u obje partije, koristeći se taktikom poput Joe McCarthyeve kako bi svakoga ko im se ne sviđa ocrnili kao antijevreje – i tako ih izbacili sa funkcije.

Američka kršćanska desnica je više zainteresirana da pomaže jevrejske doseljenike kojima novac nije potreban, nego palestinske kršćane s druge strane Zida kojima je pomoć potrebna. 

Zatim, tu je i ogromno finansiranje doseljenika, ekstremista i ostalih od američke kršćanske desnice. No, to nije zato što oni vole Izrael ili jevrejski narod. Već zato što će se, prema određenim vjerovanjima evanđeoskog kršćanstva, Mesija vratit tek onda kada se cijeli jevrejski narod vrati u Svetu zemlju. Zbog toga je američka kršćanska desnica više zainteresirana da pomaže jevrejske doseljenike kojima novac nije potreban, nego palestinske kršćane s druge strane Zida kojima je pomoć potrebna. Pitao sam ljude u Izraelu o tome i oni su mi rekli da doseljenike ne interesiraju njihovi motivi, već da samo žele novac i da misle kako iskorištavaju kršćane.

U Washingtonu postoji novi jevrejski lobi pod imenom J Street, koji je formiran kako bi se suprotstavio toksičnim utjecajima AIPAC-a. Možda su umjereni za moj ukus, ali svako ko će ući u ring i izazvati AIPAC zaslužuje neku podršku.

U Izraelu sam čuo priče o pokretu koji je osnovao rabin Menachem Froman, koji kaže da bi naselja na Zapadnoj obali trebala ostati, ali da bi Jevreji koji žive tamo trebali biti spremni živjeti pod palestinskom državom.

Ja lično podržavam dvodržavno rješenje u nadi da će jednog dana u našem životu dovesti do jednodržavnog rješenja.

Primjeri iz prošlosti

Jonathan Pollack, izraelski aktivista kojeg sam upoznao u Tel Avivu, rekao mi je da mu je prijatelj iz Ujedinjenog demokratskog fronta u Južnoj Africi kazao kako se najbeznadežniji period u njihovoj borbi činio oko 1985-1990. Aparthejdski režim je tada izgledao više nepobjediv nego ikada prije, neposredno prije nego je režim ustvari pao. Pad Berlinskog zida, Baršunasta revolucija, raspad Sovjetskog carstva – i sada Arapsko proljeće – svakoga su, uključujući i mene, u potpunosti iznenadili. Niko to nije očekivao. Srećom, poput bivše Čehoslovačke, pobunjenici su se pripremili za posljedice. Nije bilo građanskog rata, niti krvoprolića. Može li se isto dogoditi i u Izraelu? Nisam ni riječi čuo o rastućem bijesu zbog visokih troškova života, a ipak je izraelsko “ljeto protesta” izbilo manje od sedmicu nakon mog odlaska.

Okupacija, zid i naselja se moraju ukloniti. Koliko god užasni arapski ekstremisti bili, to ne opravdava ovo. Podržavam narod Palestine u njihovoj borbi za slobodu, kao i mnoge hrabre Izraelce kojima je dosta vladinih kršenja ljudskih prava i koji žele živjeti u miru.

Neću nastupiti u Izraelu osim ako to ne bude događaj za promociju ljudskih prava i protiv okupacije, koji ne krši duh bojkota. Svaki umjetnik sam mora odlučiti o tome. Za sada ću se držati podalje, i nadati se da ću jednog dana naći način da doprinesem nečem pozitivnom ovdje. Neću marširati ili se udruživati ni s kim ko više voli izricati prijetnje nego sticati prijatelje.

 

(balkansaljazeeranet)

Leave a Reply

*

captcha *