Čekajući da neka od državnih institucija kojima se obraćao za pomoć čuje njegov vapaj za pomoć, Muhamed Subašić iz ruđanskog sela Mioč postepeno gubi zdravlje i strpljenje.

Nakon povrede na radu, a zbog šećera od kojeg boluje, ostao je bez noge, ali to ga na sprečava u namjeri da sačuva svoje povratničko ognjište i obradi više od 150 dunuma zemlje u dolini Lima. I ove godine požeo je po dvije tone ječma i kukuruza, pokosio 22 sijena, brine se i o tri krave, ovcama, kokošima.

– Imao sam visok šećer. Kada sam se vratio u Mioč i počeo da se bavim poljoprivredom, vratio sam ga na normalu. Želim i dalje da radim, ali ne mogu više, 21. je stoljeće, da vučem sijeno na kolicima – kaže Subašić.

Iako bi mnogi na njegovom mjestu od države tražili pomoć, Muhamed se ne predaje i na jednoj nozi sve stiže. Ipak, smatra da je, u sedmoj deceniji života, bez penzije i bilo kakvih primanja, zaslužio barem mašinu koja bi mu olakšala poslove i produžila život.

– Obraćao sam se svim organima da mi pomognu da dobijem motokultivator, ali bez uspjeha. U općini Rudo nisu našli za shodno ni da me prime, a u Federalnom ministarstvu izbjeglica mi samo obećavaju. Sada pitam i molim ima li u ovoj zemlji neki humani, dobri čovjek da mi pomogne, jer nemam ni penzije ni ništa drugo osim želje za životom – poručuje.

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *