Piše: Hamid DERONJIĆ

Kad se pojavio u politici, kad ste ga prvi put vidjeli i čuli, mogli ste pomisliti: ovaj čovjek je za predsjednika Merhameta a ne za lidera političke stranke. Kasnije se, ispod Alijinog merhametluka, ukazala jedna od onih ličnosti za koje je, kako reče Dostojevski, forma života važnija i od samog života. Samo takav čovjek može robijati za ideju slobode i samo takva ličnost može obećati: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo”. Sve to je rahmetli Alija Izetbegović na kraju rata, tokom dejtonskih pregovora, još jednom na djelu potvrdio. Prilikom pregovora o statusu Brčkog, on je u Dejtonu bio spreman da  ponovo žrtvuje mir da bi održao dato obećanje borcima sa brčanskog koridora: “Mi Brčko ne damo!”.

Alija Izetbegović bio je prvi predsjednik Predsjedništva samostalne Republike Bosne i Hercegovine. Doba Alijine vladavine moglo bi se, u najkraćem, okarakterizirati kao “liderstvo za glavobolju”. Privilegija da je tvoja riječ u svemu posljednja, nosi i teret najveće odgovornost. To mora biti teška, preteška sudbina za svakog čovjeka koji bi, kako reče onaj veliki Rus, i da se matematički dokaže da Bog ne postoji, više vjerovao u Boga nego u matematiku.

Alija se borio za nezavisnu Bosnu koju su građani na referendumu “izglasali”. Kad je zbog rezultata referenduma započela agresija, jednima je Alija bio kriv, jer je govorio: “Za rat je potrebno dvoje”, i zato smo ga dočekali nespremni. A drugima je bio kriv jer je poručio: “Žrtvovat ću mir za Bosnu”, i time prizivao rat.

Država nije “sevdalinka i rahatluk”

Ali, šta su to bosanski građani mislili dok su glasali za nezavisnu državu? Nije valjda da su vjerovali da bi Milošević ostavio nezavisnu Bosnu na miru da nije bilo Alije? I danas, u kontekstu priče o pomirenju, naivnoj, uglavnom bošnjačkoj pameti, onoj koja misli da je država “sevdalinika i rahatluk”, podmeće se laž po kojoj su nas “nacionalisti zavadili”. Alija Izetbegović je kriv za rat taman toliko koliko smo krivi svi mi koji smo glasali za nezavisnu Bosnu.

Izetbegović nije bio protiv Jugoslavije, ali je, pozivajući se na Hegela, kazao: “Sve što je propalo i moralo je propasti”. Propustio je, istina, dodati da na tom putu raspada starog i rađanja novog “mora stradati mnogi nedužni cvijet”.

Alija je znao na šta su sve Srbi spremni da bi razbili Bosnu (Karadžić je to javno za skupštinskom govornicom i kazao), ali sigurno nije znao da će svijet zabraniti njegovom narodu i svim građanima lojalnim suverenoj državi da se brane.

Je li bilo drugog puta kojim je trebalo krenuti? Je li, možda, trebalo potpisati sa Slobodanom Miloševićem srpsko-bošnjački sporazum, kako bi se narod sačuvao? Alijin sin, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nedavno je kazao:” Put koji smo izabrali bio je najmudriji, odlučili smo da se borimo za svoju nezavisnost i samoopstojnost. Da nije bilo tako, dobar dio aktivnih Bošnjaka bi se borio pod šahovnicom, a oni pasivniji koji bi se pomirili sa krnjom Jugoslavijom, bili bi na drugoj strani, kao što smo kroz istoriju uvijek ratovali za nekoga. Tako bismo bili u situaciji da se međusobno ubijamo, a poslije rata da se izvinjavamo i Srbima i Hrvatima”.

Samo je još jedan put vodio mirnoj Bosni, a Izetbegović ga je otvarao. Dok je Karadžić u Skupštini RBiH prijetio nestankom jednog naroda, Alija je u bosanskom parlamentu ponavljao: “Neka Srbi kažu u čemu su ugroženi i odmah ćemo to ispraviti”. Srbi su bili “ugroženi” samostalnom i nezavisnom Bosnom koja se odvaja od ostatka Jugoslavije. Tu se nije dalo ništa učiniti, kao što se i danas na srpsku secesionističku politiku malo može utjecati.

Uobičajeno je ukazivati na lidere koji manipuliraju narodom, nešto rjeđe se govori o manipulacijama likom i djelom lidera. Tako je samo u Bosni moguće da jedna partija dobije izbore pod slikom i zastavom Tita, a Josipu Brozu ne bi trebao ni “sud partije” da ih sve do posljednjeg, po kratkom postupku, pohapsi  i pošalje na Goli otok. Zbog revizionizma izvornog marksizma-lenjinizma, zbog zalaganja za privatnu svojinu i kapitalizam, zbog razvlašćivanja radničke klase, zbog ličnog bogaćenja, zbog saradnje sa “nacionalistima”. Ali, ko te pita, “što je više kleveta i laži, Tito nam je sve draži i draži”, pogotovo što mobilizira veliki broj glasača.

Alija je “stranka za sebe”

Slično je i sa Alijom Izetbegovićem. Prvo su ga dizali u zvijezde a onda svlačili u blato mafije. Kunu se da je baš njima Alija u naslijeđe ostavio SDA, opravdavaju smjene stranačkih kadrova pozivajući se na Aliju koji je također “smjenjivao ministre”, neki ga čak “ugrađuju” u program stranke, nepoznati počinioci miniraju mu mezar, i sve to prema trenutnoj političkoj potrebi i vlastitoj koristi. A time samo potvrđuju da je Alija “stranka za sebe”, ili, kako se to još tokom agresije govorilo: ” Alija je naša legenda, sve ostalo je historija”.

Naravno, rata u rukavicama nema, a ni politike bez grešaka Zato je kritički, a ne kritizerski i politikantski osvrt na Izetbegovićevu politiku potreban više zbog nas nego zbog Alije. On je nužan i zbog “Alijine vjere” koja ne trpi idolopoklonstvo. Taj kritički pogled na Izetbegovićevu teoriju i praksu, dok je bio na čelu države u najtežem periodu njene historije, mogu dati samo stručnjaci koji nisu uvučeni u bosansku dvenopolitičku borbu za vlast ili karijeru. Sigurno je bilo i propusta i grešaka. Ali, neki od kritičara koji su dosad iznosili zamjerke, barem o onim najvažnijim i najtežim odlukama, pokazuju da znaju sve, osim kakvu bi to oni bolju i ostvarivu odluku u datom trenutku donijeli. Na te retoričke prigovore može se odgovoriti: “tačno, ali nije bitno”. Kao u onoj priči o krilatom konju: “Krilati konj ima krila” – tačno, ali nije bitno, jer “ne postoji krilati konj”.

Danas kad se u susjednim državama osuđuju komunistički zločini u Blajburgu i na Golom otoku, branioci Titova lika i djela redovno se pozivaju na složen međunarodni i unutarnji kontekst u kojem se sve dešavalo. Najmanje što je Alija Izetbegović zaslužio jest da se u njegovom kritičkom portretiranju kao “olakšavajuća oklonost” uzme izuzetno složen međunarodni odnos prema Bosni i njen krvavo složen unutarnji kontekst.

(Prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović preselio je 19. oktrobra 2003. godine u Sarajevu)

(bportalba)

Leave a Reply

*

captcha *