A da bi pokazali da je Putinova tvrdnja netačna čečenski bombaši samoubojice su napali na moskovsku podzemnu željeznicu, ubivši 39 ljudi i ranivši 70. Čečenski bombaš samoubojica u Dagestanu ubio je 12 ljudi, većinom policajaca. Bilo je još nekoliko napada na policiju u Dagestanu. Sjeverni Kavkaz opet ključa. Napadi su ozbiljno uzdrmali Ruse i ostavili su Kremlj duboko osramoćenim i bijesnim. Dvije “crne udovice” – žene ili kćeri boraca za nezavisnu Čečeniju koji su ubijeni, ili žene koje su silovane od strane Rusa (Rusi ih nazivaju islamskim teroristima ili banditima) – osvetile su se prošle sedmice, kao što su to često činile prošlih godina.

Zadnji čečenski vođa, Doku Umarov – a svi njegovi prethodnici su likvidirani od strane Rusije – oglasio se iz svog skrovišta iz Kavkaza da su napadi na podzemnu željeznicu osveta za nedavna brutalna ubistva čečenskih civila od strane ruskih sigurnosnih snaga. Upozorio je Moskvu: “Učinit ćemo da osjećate ono što mi osjećamo.” Zadnjih godina čečenske “Crne udovice” su srušile dva civilna aviona. Drugi Čečeni su oteli cijeli moskovski teatar i napali voz “Alexander Nevsky” koji vozi iz Moskve u St. Petersburg.

Čečeni su malen, ali žestok narod, koji živi u planinama Sjevernog Kavkaza i ima indoevropsko porijeklo. Oni, kao i druga muslimanska kavkaska plemena, poput Dagestanaca i Čerkeza, se bore protiv ruske imperijalne vlasti zadnjih 300 godina. 1877. godine carska Rusija je pobila 40% čečenske populacije koja je tada brojala 220.000 ljudi. 400.000 Čerkeza je protjerano. Staljin, koji je bio iz susjedne Gruzije, mrzio je Čečene. On je podijelio Čečeniju, stvarajuću republiku Ingušetiju. A onda, jula 1937. godine, njegova tajna policija NKVD ubila je 14.000 Čečena. 1944. godine Staljin je naredio da se kompletan čečenski narod okupi i da se preseli u vagonima za stoku u Sibir, u koncentracione kampove, ili da se izbace na ledena polja. Poslije njih slijedili su drugi muslimani: Inguši, Tatari, Karačai, Balkarsi.

Ni meci ni gasne komore nisu bile potrebne Staljinu u njegovim kampovima smrti. Trećina zarobljenika umirala je svake godine od hladnoće, gladi ili bolesti u tim koncentracionim kampovima. Sveukupno oko 2,5 miliona muslimana u SSSR-u je ubijeno od strane Staljina, “Koljača nacije”, a od tog broja bilo je polovina Čečena. Oni koji su preživjeli ovaj gulag vratili su se nazad u Čečeniju. Kada se SSSR raspao, Čečeni su zahtijevali nezavisnost kao i sve druge sovjetske republike.

Umjesto toga vlada Borisa Jeljcina je izvršila invaziju na Čečeniju, ubivši oko 100.000 čečenskih civila u svojim neselektivnim i masovnim bombardovanjima i granatiranjima. Čečenski vođa Dževher Dudajev je ubijen, a prema nekim podacima to se desilo zahvaljujući telefonskoj opremi kojom je američka NSA snabdjela Moskvu, i kojom su ulovili jedan njegov poziv. Predsjednik Bil Klinton opisivao je Borisa Jeljcina kao “ruskog Abrahama Linkolna”. Nevjerovatno, ali čečenski borci su uspjeli poraziti rusku armiju i de facto dobiti nezavisnost.

Ali 1999. godine zgrade u Rusiji su pretrpjele bombaški napad, u kojem je ubijeno 200 ljudi, i stvorila se nacionalna panika. Čečenski “teroristi” su odmah optuženi za napade. Ali postojali su uznemirujući dokazi da su vladini agenti izveli ovaj bombaški napad da bi opravdali invaziju na Čečeniju. Moskovski mediji su izvjestili da je grupa agenata FSB-a (nasljednika KGB-a) uhvaćena na djelu, dok su postavljali eksploziv u zgradama. Oni su kasnije tvrdili da su eksplozivi samo vreće “šećera”, i da se radi samo o “testu”.

Bivši agent FSB-a, Aleksandar Litvinenko, pridružio se ostalim kritičarima i optužio vladu za specijalnu operaciju izvođenja napada da bi se opravdao novi rat protiv Čečenije. 2006. godine Litvinenko je otrovan s radioaktivnim polonijumom-210 u Londonu. Litvinenko je također optužio Kremlj da stoji iz ubistva novinarke istražiteljke Ane Politovskaje. Ona mi je prije smrti rekla da je ona obilježena za ubistvo od strane vlade zbog njenog razotkrivanja vladinih kršenja ljudskih prava u Čečeniji. Šef FSB-a Vladimir Putin je katapultiran na vlast u vrijeme te antičečenske histerije koju su izazvali ovi misteriozni bombaški napadi. Dvije godine kasnije slični napadi 11. septembra će pretvoriti Džordža Buša u heroja i obezbijediti izgovor za SAD da izvrši invaziju na Afganistan i Irak.

Moćne ruske snage su izvršile invaziju i porazile čečenski otpor. Sve umjerene čečenske vođe su ubijene, a zadnji u Kataru 2004. godine. Čečenski marionetski režim, instaliran od strane Moskve, uspostavio je vladavinu terora nad stanovništvom, koristeći torturu, ubistva, otmice i silovanja. Svijet je ignorirao ova kršenja zakona, ali je obratio pažnju na drugi zločin, smrt oko 300 djece talaca u školi u Bešlanu. Vanjski svijet je totalno ignorirao smrt 100.000 Čečena nakon što ih je Moskva uspješno označila “islamskim teroristima”. Četvrtina čečenskog naroda, muslimana i Rusa, poginula je u periodu od 1991. do 2010. godine. Ali Čečeni su se nastavili boriti.

Moskovski osjećaj nesigurnosti se širi diljem Kavkaza. Predsjednik Dimitri Medvedev je pokrenuo neke aktivnosti da humanizuje rusku vlast u tom dijelu svijeta. Ali nakon zločina u podzemnoj željeznici, Putin i Medvedev su se obavezali da unište preostali otpor u Čečeniji, Dagestanu i Ingušetiji. Moskva treba da završi ovu historijsku tragediju garantovanjem nezavisnosti Čečeniji. Ali i taj potez nosi za sobom rizik: može potaknuti zahtjeve drugih muslimana na Kavkazu za nezavisnost i zapaliti 20 miliona muslimana, od kojih se većina sada osjeća zadovoljno da živi u Ruskoj federaciji.

Nezavisna Čečenija može otvoriti još jedna vrata, a to je prodor SAD-a na Kavkaz i kampanja da se okruži Rusija. SAD i Rusija su bile vrlo blizu sukoba za vrijeme ruskog rata sa Gruzijom. Hladni rat još uvijek nije završio. Nezavisna Čečenija bi bila nestabilna i nasilna. Ali i to je bolje od pokolja i zločina koje stvara ovaj užasni sukob. Moderna Rusija mora popustiti i dati slobodu Čečeniji.

Piše: Eric Margolis
Izvor: ericmargolis.com

Leave a Reply

*

captcha *