Moja ratom osakaćena generacija, rođena u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća, teško da će se ikada osloboditi tog vremena koje je sudbina zauvijek ugravirala  u nas, mladiće koji su tek izlazili iz srednjoškolskih klupa, koji su tek postajali punoljetni…

Sudbina je htjela da dvojica mojih školskih drugova budu mladići čija će se imena i prezimena, u predvečerje agresije na BiH, krvavim slovima useliti u tragične medijske naslove.

Mnogi nestali

Prvi je moj školski drug, doduše dvije godine stariji, ujedno i moj bliži rođak, Mevludin Kulić, ubijen u Osijeku kao pripadnik JNA. Drugi je moj drug iz školske klupe, rahmetli Kenan Demirović, čije ime danas jedna sarajevska ulica nosi, momak koji je uz Ramu Bibera bio prva žrtva opsade Sarajeva, ubijen 2. marta 1992. godine kod muslimanskog  mezarja Orlić na Kobiljoj Glavi, od komšija Srba, u danima prvih sarajevskih barikada.

No, ovu priču ću posvetiti Mevludinu, a o Kenanu nekom drugom prigodnom prilikom.

Navršilo se 20 godina od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991., dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i jugoslovenska i narodna.

Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su s pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991. mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima.

Mevludin Kulić rođen je 1971. u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, babom Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku.

U osječkoj kasarni bio je okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina nad hrvatskim civilima ubijenim od četnika, koje su mladi i neiskusni regruti mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti.

Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu koju je nazivao “naša seka”, jer je bila malena poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi rezervista koji bi je sigurno ubio.

Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao. Zajedno s još trojicom kolega, 3. septembra 1991., mučki je ubijen na spavanju.

Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimku Konj,  komandant osječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao učestvovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih bojovnika.

 

Oficirske laži

– Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati – ispričao je rahmetli Mevludin svojoj majci kada ga je posjetila.

Desetak dana prije ubistva ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni.

Majka Izeta sjeća se posljednjeg telefonskog razgovora sa sinom, samo dan prije pogibije. Sav usplahiren, gotovo plačući, govorio je:

– Mama, zašto da poginem, zašto da glavu izgubim. Ništa, mama, reci jasno i glasno sve ono što sam ti govorio, moram im glavu dati. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo. Kad sam se s njim čula u ponedjeljak, znala sam da ga više neću vidjeti. Cijeli dan sam plačući radila u firmi. Noć prije nego što sam saznala, sanjala sam kako sam ga zagrlila kao pri posljednjem susretu i čula glas: “Nemoj Izeta, Mevko je mrtav” – priča Izeta koja je u srijedu, 4. septembra 1991., na vijestima čula za pogibiju četvorice vojnika u Osijeku.

I pored toga, iz kasarne su joj oficiri lagali “da se ne brine, jer joj je sin bezbjedan”.

Rahmetli Kunić nekoliko mjeseci prije pogibije

Hrvatska je, nažalost, zaboravila žrtvovanje Mevludina Kulića. Zasigurno da nijedan građanin Osijeka i Hrvatske danas nema pojma ko je bio Mevludin Kulić, a itekako je zaslužio zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske.

Možda bi hrvatski predsjednik ovome mladiću, barem posmrtno, trebao iskazati zahvalnost što nije pucao u građane njegove države pa je zbog toga dobio metak u glavu. Zaslužio je da se barem jedna ulica u Osijeku po njegovom imenu nazove, da spomenik dobije… Mevludin i drugi nevino ubijeni nesrpski regruti u bivšoj JNA nisu uvršteni ni u kakvu kategoriju palih vojnika.

Molim Gospodara svih svjetova da ovom hrabrom i časnom mladiću i onima koji su kao i on nevini ubijeni, samo zato što nisu htjeli ubijati, na onom svijetu daruje hvale dostojno mjesto, tamo gdje borave oni koji radije ginu nego da zlo učine.

“Armijo, nisi naša već četnička”

Kadrija Škrijelj, tadašnji komandant Štaba Patriotske lige Hrastovi 2, sjeća se organiziranog dočeka tijela rahmetli Mevludina Kulića na Sarajevskom aerodromu. 

– Pred zgradom Aerodroma okupilo se nekoliko hiljada građana iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ljudi su mirno i dostojanstveno čekali i držali transparente na kojima je pisalo: “Armijo, nisi naša već četnička”, “Koljeviću, dobro ti je prezime”, “Biljana, rodi pa šalji pod nož”… Tada smo odlučili na jednom brzinskom sastanku, pošto avion nije dolazio, a nismo imali nikakvih informacija niti mogućnost da uđemo u aerodromsku zgradu, da ovlastimo Nihada Halilbegovića da u ime prisutnih pregovara s aerodromskim vlastima oko dolaska i preuzimanja tijela. Dženaza Mevludinu Kuliću, koju je klanjao hafiz Ismet ef. Spahić, obavljena je 6. septembra 1991. pred nekoliko hiljada građana na muslimanskom mezarju Ugorsko – sjeća se Škrijelj.

“Mama, moram im glavu dati”

Nihad Halilbegović

Stradanje nesrpskih mladića u bivšoj JNA do sada je prvi i jedini istraživao Nihad Halilbegović i dokaze do kojih je došao objavio u svojoj knjizi dramatičnog naziva “Mama, moram im glavu dati”.

– U bivšoj JNA nestalo je i ubijeno između 150 i 200 nesrpskih mladića, ubjedljivo najviše Bošnjaka. Bili su to mladići koji još nisu bili oženjeni, to su momci koji su danas trebali imati svoje familije. Većina ih se vodi kao nestali.

Prema mojoj evidenciji, 44 mladića iz bivše JNA ubijena su za samo deset dana rata u Sloveniji. Prva žrtva bio je Bošnjak koji je poginuo u helikopteru s jednim Mađarom i jednim Srbinom 27. juna 1991. i taj dan njihovog stradanja smatra se početkom stradanja bošnjačkih i nesrpskih vojnika u bivšoj JNA. Od tada počinju masovnija ubistva i maltretiranja bošnjačkih i drugih nesrpskih regruta u redovima bivše JNA. To su bili dani kada je Bosna plakala, njihove dženaze su bile jedan dobar vid osvješćivanja naroda, jer svi smo do tada bili u zabludi kada je uloga bivše JNA u pitanju.

Ubijene vojnike su nam slali u limenim sanducima uz propratno pismo u kojem je stajalo da su ubijani od hrvatskih vojnika i policajaca i da se sanduci ne smiju otvarati. Kada su roditelji otvarali limene sanduke, zbog gasulenja, tada se utvrđivalo da su momci ubijani iz pištolja i da je laž ono što su oficiri bivše JNA pisali u pismima.

O herojstvu Mevludina Kulića danas se ne priča. Čudno je samo kako ovakve izuzetne ljude ljudsko društvo teško zapaža i pamti. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak ubjeđivao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen dum-dum metkom od hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinove dženaze u Sarajevu smo klanjali dženazu i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA.

Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, osim u zločinima u Hrvatskoj, i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unapređenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala potjernicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila – rekao nam je Nihad Halilbegović.

Piše: Avdo Huseinović

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *