IslamBosna.ba– Nakon što je ta okrutna sesija završena, Safvetovi dželati su me gurali iz Bedrenovog ureda prema mojoj ćeliji. Išla sam nošena Safvetom, vodio me kuda je htio, jer je moje tijelo bilo izmrcvareno. U tom trenutku, kao vulkanska lava, odjeknule su riječi Hasana Halila: “Vrati se, Safvete, paša opet traži Zejneb.”

Vraćena sam u njegovu kancelariju i na moje iznenađenje zatekla Hamidu Kutb.

Odmah sam je prepoznala, ali ona mene nije. Psi, bičevi, mučenja, izgladnjivanje, izmijenili su moj lični opis.

Šems Bedren je pitao moju cijenjenu kćerku Hamidu: “Je li ovo Zejneb el-Gazali?”

Na to me je izbliza pogledala i tek tada odgovorila potvrdno.

Iscrpljena, nisam mogla pratiti tok ispitivanja Hamide koje je provodio Šems Bedren. Sve što sam mogla shvatiti je da se raspituje o Fatimi Isa, sestri koja je bila u ćeliji naspram moje. Kada je Hamida počela odgovarati, naređeno je da mene izvedu iz prostorije. Vani sam se srušila na pod pa je Safvet naredio jednom od svojih vojnika da pozovu medicinskog tehničara Abdulmabuda. Kada je stigao, koristio je mirišljavu so da me probudi.

Odmah mi je naređeno da ustanem, zatim da hodam, požurujući moje korake udarcem biča. Iznova sam padala, nakon čega su me samo podizali i tjerali dalje. Bože! Je li ovo bio čovjek ili zvjer na djelu?

Čula sam glas koji je viknuo: “Odvedi je u sobu br.5.”

“Odvedi je u vodenu ćeliju”, drugi se umiješao.

Odvedena sam u prostoriju gdje mi je naređeno da sjednem na pod dok je Abdulmabud sanirao moje rane. Onda su se otvorila vrata ćelije. Iza njih sam vidjela željeznu branu širu od metra. Naređeno mi je da skinem odjeću i uđem u vodu. Bila sam toliko preplašena da nisam mogla pomaknuti nijedan mišić.

Svu sam pažnju usmjerila na bunar iza brane i skupljajući svu snagu koju sam imala rekla Safvetu: “Nikada neću skinuti svoju odjeću!”

“Ući ćeš u vodu u samo jednoj haljini.”

“Pa i nosim samo jednu haljinu.”

“Onda ću ti je poderati”, rekao je i razrezao moju očajnu odjeću.

“Skini pantole, k….! Šteta je da ostanu na tebi budući da ćeš svakako umrijeti za sat.”

“Kada uđem u sobu ću ti ih onda dati.”

“Koju sobu, ti k….! Ubaciću te sad u taj bunar i riješit te se.”

“Makar se okreni u stranu da ih mogu skinuti.”

Nakon što sam to obavila, stajala sam u razderanoj haljini ne znajući šta da radim, dok mi Safvet nije naredio da skočim u vodu. Odbila sam govoreći: “Nikada se neću baciti u tu vodu. Ako me želite ubiti učinite to sami, preuzmite vi tu odgovornost. Nikada neću počiniti samoubistvo.”

Bila sam uvjerena da će me ubiti. Sav taj prizor, sve te okolnosti ukazivale su mi na to da je došao kraj. Ispred mene je bio bunar i oni su tražili da se bacim u njega. Sve ovo mi je govorilo da imaju namjeru da me ubiju. Ako žele neka me bace u taj bunar, smrt na Allahovom putu je moja najveća želja, dobro mi došla.

Nastavila sam se opirati uprkos njihovom nasrtanju. Napokon su me Safvet i dva vojnika ubacili unutra.

Otvorila sam oči i shvatila da stojim na čvrstom tlu. Ono što sam mislila da je bunar, zapravo je bila vodena ćelija. Tražila sam utjehu kod Allaha: “U Tvoje ime Ti se predajem Gospodaru. Tvoj sam rob u svemu što radim, držim se ugovora s Tobom najbolje što mogu. Odjeni me ukrasima Tvoje ljubavi i obaspi me Tvojim strpljenjem. O Allahu!”

“Sjedi k….”, psovao je Safvet, dok su bičevi i dalje udarali moje tijelo.

“Kako ću sjesti u ovu vodu? To je nemoguće.”

“Sjedi kao što sjediš kad klanjaš. To znaš dovoljno dobro. Pokaži nam svoj talenat i sjedi. Nisi ti još ništa vidjela. Samo Naser zna kako se nositi sa Muslimanskom braćom. Hajde, sjedi k…..!”

Sjela sam i voda mi je dosegla do brade.

“Ne pomjeraj se nimalo! Naser je naredio da te bičujemo hiljadu puta dnevno. A ja, ja imam vlastito ocjenjivanje. Svaki pokret koji ovdje napraviš koštaće te deset udaraca bičem.”

Prestravljena, zaboravila sam na moja razderana stopala. Zaboravila sam na svoje čitavo tijelo, uprkos užasu koji je voda izazvala na mojim ranama. Da se Allah nije pobrinuo za mene ne bih to mogla izdržati. Zatvorila sam oči u nadi da ću tako uspjeti da ne mislim na bol. Zaboravila sam sve oko sebe, i Safveta, i Sa’da i vojnike. Ali me je Safvet svojim bičem vratio u stvarnost.

“Ljepotice, znaj da ćeš biti probuđena bičem ako zaspiš. Ovdje samo sjedi. Samo tako sjedi. Vidiš onu rupu na vratima? Odatle te posmatramo. Ako ustaneš, zaspiš, protegneš ruke ili noge, bičevat ćemo te. Stavili smo te u sredinu sobe, pa pazi da se ne osloniš glavom na zid. Ako se usudiš da to uradiš, bičevat ćemo te još deset puta. Ako ustaneš, to je još deset puta. Ako protegneš ruke ili noge, to je pet. Pa zovni sada Hudejbija ili Kutba da ti pomognu, ti si ovdje u Naserovom paklu. Ako kažeš ‘O Bože’ niko ti neće pomoći, ali ako kažeš ‘O Nasere’ otvoriće ti se vrata raja. Naserovog raja. Shvataš li?

Ljepotice! Mnogo toga je pred tobom i ono što dolazi je sve gore i gore. Budi razumna. Spreman sam da molim pašu za tebe ako mu samo kažeš ono što želi da zna. Jesi li luda? Zbog koga sve ovo radiš sebi? Zbog Muslimanske braće? Oni su sve priznali, ne pomišljajući da tebe poštede. Oni su svi obmotali konopac oko tvoga vrata.”

Nisam progovorila ali mu je moj pogled sve rekao. Safvet je bio glupa, neuka životinja i samo je mogao nastaviti sa svojim budalaštinama.

“Poslušaj me i spasi se ili ćeš biti mrtva do jutra!”

Tišina.

“Odgovori mi k….! Stvar je jednostavna, odvešću te sada do njegove visosti, Šemsa Bedrena, pa mu možeš ispričati kako su se Sejjid Kutb i El-Hudejbi dogovorili da ubiju Nasera.”

Svom snagom koja mi je preostala sam viknula: “Sva braća su nevina, a Allah će vam se osvetiti. Naš cilj nije ovaj život, mi samo tražimo Allahovo zadovoljstvo ma šta da se desi.”

Počeo mi je upućivati najodvratnije riječi koje čovjek može izgovoriti. Njegov bič se obrušavao na mene više od pola sata. Sve sam prepustila Allahu, samo sam rekla: “Gospodaru, Ti si sa mnom.” Onda su bičevi stali.

“K…., znaš uputstva i ocjenjivanje.”

Činilo se da su vojnici spavali. U svakom slučaju, čula sam ezan za sabah i uzela tejjemum jer je voda bila prljava da bih uzela abdest. Klanjala sam sunnet pa farz. U tom su trenutku vojnici uletjeli u moju ćeliju i nastavili bičevima rezati moje tijelo. Zato sam sjela kao i prije i vrata su se zatvorila.

Ponavljala sam: “Allah nam je dovoljan i On sve najbolje uređuje”, iznova sam ponavljala. Obuzeo me blagi drijemež, ali me probudila voda koja je kvasila moje usne.

Sambo je te noći najmanje pet puta posjećivao moju ćeliju i bičevao me. Nisam mogla da se ne pomjerim, a svako pomjeranje iziskivalo je bičeve.

Zejneb el-Gazali el-Džubeli

IslamBosna.ba

Faraonov  povratak- Uvod

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)

Zakletva na vjernost

Zavjera i hapšenje

U ćeliji 24

Ali Allah ih je ujedinio

Izaslanik predsjednika Republike

Hrana je ibadet

Došla je noć pregovora i kažnjavanja

Sada red na Hamzu el-Besjunija

Povratak u ćeliju

Kako je ovo teška noć bila

Iskušenje u koferu s odjećom i obraćanje Predsjednika

Šems Bedran, da li znaš Šems Bedrana?

 

Sambo je te noći najmanje pet puta posjećivao moju ćeliju i bičevao me. Nisam mogla da se ne pomjerim, a svako pomjeranje iziskivalo je bičeve.